Ako uz neki nogometni klub unutar elitnih liga europskog nogometa možemo staviti pojam lutanja, to bi svakako bio Everton. Klub koji je ne tako davno bio ono što u engleskom nogometu zovu "Best of the rest", već je drugu sezonu za redom klub koji se bori za ostanak u najvišem rangu.
Lutanja, koja su tu još od puno prije borbe za ostanak, se ne viđaju samo po pitanju igrača koje dovede i novca koji na njih troše. Iako, to je svakako u prvom planu, ako se vodimo podatkom koliko su u posljednje vrijeme trošili.
821 milijun eura koji se većinom nije isplatio
Posljednje dvije sezone zapravo i ne toliko, budući da su čak u plusu po pitanju potrošnje i zarade, ali problem je što su vjerojatno baš sad nešto uložiti trebali. Za razliku od sezona prije kad su nesmiljeno kupovali. U sezoni 2020/21. potrošili su gotovo 80 milijuna eura, a zaradili četiri. Sezone 2019./20. potrošili su 121 milijun eura, sezonu prije 80, a najviše su u momčad uložili 2017./18, odnosno 200 milijuna eura.
Kad bismo zbrojili posljednjih deset sezona, na ulazne transfere potrošeno je 821 milijun eura (podaci s Transfermarkta), dok je na prodaji zarađeno 515 milijuna. Tu je ipak ubrojeno 106 milijuna za Richarlisona i Anthonyja Gordona koje su prodali ove sezone. Brazilca nisu nadoknadili, a za mladog Engleza ćemo tek saznati koliko će im nedostajati.
No, hajdemo redom ovako. Oumar Niasse 18 milijuna, Yannich Bolasie 29 milijuna, Morgan Schneiderlin 23 milijuna, Davy Klaasen 27 milijuna, Theo Walcott 22.5 milijuna, Cenk Tosun također 22.5, Yerri Mina 30 milijuna, Alex Iwobi 30 milijuna, Moise Kean 27 milijuna, Andre Gomez 25 milijuna, Jean Gbamin 25 milijuna, Ben Godfrey 27.5 milijuna te Nathan Patterson 14 milijuna. To su neki igrači za koje vas možemo pisati jeste li primijetili da su napravili neki značajan doprinos rezultatima kluba? Odgovor si dajte sami.
Deset godina traže novog Moyesa
Dakle, vratimo se na ono napisano o lutanju. Kroz spomenuto razdoblje od deset godina proći ćemo i pitanje menadžera. U svibnju 2013. godine klub je napustio David Moyes, čovjek koji je od njih stvorio onaj gore spomenuti Best of the rest klub. Osam od prethodnih devet sezona završio je Moyes među najboljih osam momčadi Premier lige, jednom čak četvrti te dva puta peti. Zaigrao je i jedinu Evertonovu Ligu prvaka do sada.
Umjesto njega doveden je Roberto Martinez, na račun dobrih igara s Wiganom. Prvu sezonu odradio je dobar posao, zadržao je momčad na petom mjestu, no iduće je bio 11., da bi dobio otkaz pred kraj sezone 2015/16., na 12. mjestu ljestvice u tom trenutku. Činjenica da je došao do polufinala oba kupa nije pomogla.
Uslijedila je sezona pod Ronaldom Koemanom. Kritiziran od početka zbog loše igre, Nizozemac je ipak na krilima golova Romelua Lukakua zauzeo sedmo mjesto. Ipak, u jesen iduće sezone smijenjen je, a na njegovo mjesto došao je Sam Allardyce. Izborio je on osmo mjesto, no legendarni menadžer ipak nije bio ono što traže. Tražili su svježu krv pa je na klupu doveden Marco Silva.
Pod vodstvo Portugalca koji danas radi čuda na klupi Fulhama odigrana je još jedna korektna sezona, no niti on nije dugo izdržao u idućoj. U prosincu 2019. godine dobio je otkaz, ali rezultatski potpuno opravdano. Momčad je pala u krizu i nalazila se tad na 18. mjestu prvenstvene ljestvice.
Odlučili su tad uložiti i na klupu dovesti velikog Carla Ancelottija. Bio je to dobar potez, budući da je Talijan u post-lockdown uvjetima doveo klub do 12. mjesta, uz vidne pomake unutar igre momčadi.
Ancelotti pronašao igru, ali nije mogao odoljeti Realu
Osim toga je Ancelotti pronašao način kako klupskog generacijskog talenta Dominica Calverta-Lewina učiniti efikasnim. Napadača kojeg su mnogi već otpisali, i to nakon što je uz puno pompe došao iz mlađih kategorija, napravio je reprezentativcem, posloživši igru tako da se prilagođava njegovim najvećim kvalitetama. Dovršio je Ancelotti i iduću sezonu, osvojivši deseto mjesto i izborivši četvrtfinale oba kupa, no poziv za povratak u Madrid nije mogao odbiti.
Tada kreće pad. Rafa Benitez preuzeo je momčad i dobro krenuo, s 13 bodova iz prvih šest kola prošle sezone. A onda je sve palo u vodu. Forma sve lošija, rezultati još gori i europski prvak iz 2005. godine bio je bivši na klupi. Priliku je dobio Frank Lampard, koji je završio u grčevitoj borbi za ostanak u ligi, ali isti je izborio. No, ove sezone sve je to izgledalo još gore te legenda engleskog nogometa nije izdržala niti punu godinu na klupi.
Everton se našao u krizi za koju se čini da ju može riješiti samo jedan čovjek. I nekim čudom je uprava baš njega dovela. Ime mu je Sean Dyche, ima 51 godinu i svi ga jako dobro znaju kao sad već kultnog menadžera Burnleya, kluba koji je bez ikakvih velikih ulaganja u momčad i bez ikakvih zvijezda egzistirao u Premier ligi te otkidao bodove velikima.
Deset godina fenomenalnog posla u Burnleyu
Dyche je bio bez posla od 15. travnja prošle godine kad je dobio otkaz u Burnleyu nakon devet i pol godina te 425 utakmica na klupi Claretsa. Njegovog drugog kluba u karijeri, budući da je godinu prije toga bio na klupi Watforda.
U Burnleyu je dvaput izborio ulazak u Premier ligu, uz jedno ispadanje, nakon kojeg je odmah osvojio Championship pa pet sezona za redom osigurao ostanak u najvišem rangu, uz dva rezultata iznad svih očekivanja. U sezoni 2017./18. osvojio je sedmo mjesto u Premier ligi, a dvije sezone kasnije deseto.
Vodstvo kluba nije uspjelo u namjeri da smjenom Dychea šokira ekipu i ostane u Premier ligi pa ove sezone igraju u Championshipu. I tamo guraju jako dobro. Uvjerljivo su prvi i bit će veliko iznenađenje ako pod vodstvom Vincenta Kompanyja prokockaju već sad gotovo osigurani povratak u elitu.
Everton je momčad bez vica i kreativnosti
Zato će Dyche sad imati zadatak spasiti drugi klub i to onaj s uvjerljivo najviše sezona u najvišem rangu od svih engleskih klubova u povijesti. Od 124 sezone koliko se igra prvenstvo od okriljem FA-a, oni samo četiri sezone nisu bili članovi prvog natjecateljskog ranga, a devet puta osvajali su titulu prvaka, posljednji put 1987. godine.
Sad slijedi odgovor na pitanje zašto se baš on čini kao jedini čovjek za kojeg možemo sa sigurnosti reći da će uspjeti odraditi posao u Evertonu.
Naime, Everton trenutno ima sličan profil momčadi onome s čime je Dyche navikao raditi. Odnosno, u momčadi nemaju pravog kreativca i uistinu je teško gledati njihovu igru. Nećemo pogriješiti ako kažemo da im je ove sezone najkreativniji veznjak Alex Iwobi, inače krilni napadač kojeg je Lampard pretvorio u veznog igrača. A onda ćemo tu dodati podatak da se Iwobiju već godinama najviše zamjera nedostatak nogometne inteligencije. Onda znate u kakvim je problemima Evertonova kreacija iz sredine terena. Zapravo, kraj destruktivaca kakvima obiluju ona gotovo da ne postoji.
Usudit ćemo se reći kako je najkreativniji vezni igrač kojeg je Dyche imao u Burnleyu Ashley Westwood, a radi se, iako o klasičnoj "playmaking osmici" o ispodprosječnom premierligaškom igraču. Srećom, njegovom stilu igre drugačiji nije niti trebao.
Ovaj menadžer naime preferira nogomet kakav se već godinama na visokoj razini ne igra. Formacijski je to klasičnih 4-4-2, tj. "double six" kako ga Englezi vole zvati. Radi se o formaciji s dva stopera te dva klasična bočna braniča, čiji je glavni zadatak probiti stranu i ubaciti loptu u kazneni prostor, bez gotovo ikakvog odmicanja od aut linije. Vezni red karakteriziraju dva radnički orijentirana vezna igrača, tzv. "šestice", od kojih jedan treba biti igrač dobrog i preciznog dugog pasa (osim Westwooda je u Burnleyu to bio Jack Cork). Tu su i dva krila, no ne u stilu modernog nogometa, gdje se preferiraju krila kontra noge (lijevak desno i obrnuto), nego stari tip krila koji će raditi križanja (overlapove) s bočnim igračima ili sami probijati stranu s ciljem upošljavanja napadača.
Dycheov nogomet traži igrače kakve Everton ima
A što se tiče napadača, i tu je recept zapravo jednostavan. Riječima Football Managera, Dyche koristi kombinaciju Target mana i Complete forwarda. Tu se misli na jednog čvrstog, visokog i fizički jakog igrača, posebno dobrog u duel igri ili igri glavom, dok mu je pridružen pokretljiviji i tehnički jači igrač. U Burnleyu mu je tu jako dobro radila kombinacija Chrisa Wooda i Ashleya Barnesa, koja je od sezone 2017./19 do sezone 2019./20. zajedno postigla 61 ligaški pogodak.
U Evertonu će imati priliku raditi s igračima koji odgovaraju njegovom spomenutom stilu nogometa, a na posao kreće s 15 osvojenih bodova i na 19. poziciji ligaške ljestvice. Pozicija koja osigurava ostanak u ligi udaljena je tek dva boda, tako da ništa nije kritično, posebno jer je do kraja 18 utakmica, odnosno 54 raspoloživa boda.
Na golu će vjerojatno zadržati Jordana Pickforda kao jedinicu. Na stoperu ima Michaela Keanea, igrača kojeg je upravo on prodao u Everton kao tada najskuplji izlazni transfer u povijesti Burnleya (do danas ga je pretekla tek prodaja Chrisa Wooda u Newcastle). On se oporavlja i uskoro će ponovno zauzeti mjesto u udarnom sastavu, gdje će gotovo sigurno činiti par s Dycheovim najdražim igračem. To je James Tarkowski, nogometaš koji je postao svojevrsni simbol njegovog Burnleya. Ovaj 30-godišnjak sa svojim novim/starim menadžerom bio je od 2016. godine te su zajedno izgradili bedem na kojem su se mnogi slomili, a Claretse je napustio nakon ispadanja. Ako nema Keanea ili Tarkowskog, tu su Coady ili Mina.
Na bočnim pozicijama također ima igrače kakvi odgovaraju njegovom tipu nogometa. Lijevo je jako probojni Ukrajinac Mykolenko ili ofenzivno jaki Portugalac Vinagre, dok bi desno mogao biti Ben Godfrey, nakon što se potpuno oporavi od ozljede, no tu je i ikona Evertona Seamus Coleman, kao i mladi Patterson.
Poznavajući ono što preferira, za pretpostaviti je kako će Dyche kao dva srednja veznjaka najčešće koristiti ove sezone skupo plaćenog Amadoua Onanu i Abdoulayea Doucurea, dok bi drugi dvojac trebali činiti Gana Gueye i nikad potpuno potvrđeno dijete kluba, Tom Davies. Vidjet ćemo kako će iskoristiti 21-godišnjeg oporavljenika Jamesa Garnera, igrača koji je zapravo pravi kreativac, tzv. deep-lying playmaker, no već dulje je ozlijeđen.
Lijevo krilo trebao bi mu bez puno dvojbi biti Dwight McNeil. Igrač kojeg je on u Burnleyu stvorio te ga učinio jednim od najboljih igrača Claretsa. On je ove sezone došao u Everton, gdje je pod okriljem modernih nogometnih ideja našao svoje mjesto na desnom krilu, no nije se snašao. Kod svog starog menadžera ponovno će biti lijeva strana-lijeva noga. Druga opcija mogao bi biti oporavljenik Andros Townsend.
Na desnoj strani bi prva opcija mogao biti Iwobi, čija prodornost i dobar dribling uvijek mogu itekako poslužiti, a tu je i Demarai Grey, kojeg će se vjerojatno koristiti i u napadu.
Calvert-Lewin bi trebao ponovno proraditi
Napadački dvojac kakav mu treba u klubu postoji. Novi Chris Wood bit će Calvert-Lewin dok je onaj znalac u napadu sada Neal Maupay, prošle tri sezone sjajan u napadu Brightona, dok svoje prave partije u tamnijem plavom dresu još uvijek čeka. Prva zamjena bi im, osim već spomenutog Graya, trebao biti Ellis Sims.
Ukratko, Everton ima dvostruko pokrivene pozicije za igru kakvu njihov novi menadžer preferira, no on neće imati puno vremena za to uigravati jer mu vrlo brzo slijede utakmice gdje će se tražiti puni plijen.
U subotu im dolazi lider prvenstva Arsenal, a onda iza toga slijedi odmah i Merseyside derby protiv Liverpoola na Anfieldu. Ako za te dvije utakmice možete reći "što se uhvati-uhvati", ono nakon toga postaje imperativ. Leeds i Aston Villa kod kuće, gostovanje kod Nottingham Foresta pa domaći susret protiv Brentforda. Gledajući da nakon toga slijede tri teža susreta, u ova četiri će se od Dychea očekivati bodovi koji znače bijeg iz opasne zone.
Ne očekujte gledljiv nogomet
Bit će uzbudljivo pratiti rezultate Evertona, ali ne očekujte da će biti uzbudljivo gledati njihove utakmice nakon što 51-godišnjak na njihovoj klupi to posloži onako kako on voli. Burnley je bio momčad koju nećete gledati ako istovremeno imate izbor više utakmica, uz uvjet da niste njihov navijač. Isto očekujemo i kod Evertona, uz ipak nešto više promatrača, prije svega zbog samog imena i reputacije kluba.
Filozofija njegovog nogometa je uspješno se braniti te što jednostavnije doći u priliku postići pogodak. Viđat ćemo puno istrčavanja i ubačaja bočnih igrača, kao i onih krilnih, ali i puno dugih lopti iz posljednjeg reda, najčešće na stranu, u svrhu stvaranja kontre ili polukontre. Dycheov nogomet najbolje diše što se protivnik više otvori, dok na postavljenju obranu to većinom postane gađanje visokog napadača, s ciljem da ovaj nakon spuštanja lopte skuha neku opasnost.
Oni koji će slaviti ovo su novinari koji prate Toffeese, budući da su dobili čovjeka koji će im nerijetko ponuditi show ili barem odgovore na pitanja kakve samo on zna dati. Bit ću zločest i reći da su njegove press konferencije često uzbudljivije od utakmica momčadi koje vodi. Ali, da nema svega toga, ne bi Sean postao tolika ikona, a svojim godinama još uvijek može ući u kategoriju mlađih trenera ili barem onih koji još nisu prošli niti pola svog trenerskog puta.
Za kraj još malo o njegovom karakterima, prvo na račun izjava kakvima njegova biografija može poprilično obilovati. Imati 25 igrača je poput toga da imate 25 malih tvrtki. Nisam izbacivač iz noćnog kluba, samo izgledam kao jedan od njih. Želimo biti neumoljivi u svojim stavovima prema igri. To su neki od njegovih "one linera", uz onaj najpoznatiji: Maksimalan napor uz najmanje zahtjeva.
A znate li za onu priču kad je došao na prvi trening nove sezone i u svlačionici igračima pustio snimku utakmice Guardioline Barcelone? Cijelo je vrijeme šutio, da bi na kraju igračima samo rekao da je to nogomet kakav on apsolutno nikad ne želi gledati od njih.
Sean Dyche želi na terenu 11 boraca, a u svlačionici Evertona to ga je dočekalo. Ma, izvuči će on najbolje od toga te će Everton iduće sezone zaigrati po 121. put u Premier ligi. Bit će veliko iznenađenje ako se to ne dogodi.
Dobrodošao nazad u Premier ligu, nedostajao si nam (iako tvoj nogomet nikome nije, hehe)!
