Luka Modrić i dalje dominira europskim nogometom. U samo nekoliko mjeseci postao je strašno važan igrač slavnog Milana, a njegov životni put mnogima je inspiracija.
Tri vijesti o kojima se priča
Hrvatski kapetan dao je veliki intervju za talijanski list Corriere della Sera. Talijanima je ispričao razne priče o svom životu i dotaknuo se nekih tema o kojima baš i ne priča puno.
''Bila je moja velika želja da se umirovim u Realu, nisu to bile floskule ni dodvoravanje navijačima. Nekada se neke želje ne ostvare. Nisam očekivao ni u svojim najluđim snovima da ću postići sve što jesam. Ljubav navijača, kluba i svih ljudi koji su povezani s klubom ostaje zauvijek. Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikada nisi mislio da su moguće. Bio sam uvjeren da ću završiti karijeru u Realu, ali uvijek sam mislio da ako ikada odem, to će biti Milan. To je klub za koji sam navijao kao dječak, inspiriran Zvonimirom Bobanom'', započeo je Modrić.
A da niste postali jedan od najvećih veznjaka svih vremena, čime biste se bavili?
''Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar. Bio sam prilično dobar. Pohađao sam školu za hotelijerstvo i sviđalo mi se posluživati pića. Jedino što nisam volio je pranje suđa.''
Središnji dio vaše životne priče je tragedija iz prosinca 1991. godine, ubojstvo vašeg djeda Luke. Koliko je taj gubitak oblikovao vaš život?
''Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: 'Sine, daj djedu poljubac.' I danas se pitam kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto? Taj gubitak i zapaljena kuća podno Velebita ostavili su neizbrisiv trag. Želio bih kupiti djedovu kuću. Sva je u ruševinama, zarasla u korov. Razmišljaju o tome da od nje naprave muzej. Ali ne bih želio da itko drugi odlučuje. Volio bih je kupiti. Za svog djeda i za sebe. Ta ruševina je dio mog života.''
Ali vaša priča nije normalna.
''Nije bila laka priča, ali moji roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi važne vrijednosti: poštovanje prema svima i skromnost. Moj otac je bio radnik, moja majka krojačica. Poniznost pomaže, na terenu i u životu. Moj stric također mi je bio fundamentalan. On i moj otac su identični blizanci, odrasli su u simbiozi, razgovaraju deset puta dnevno, a budući da moj stric nema djece, imamo posebnu vezu.''
Srbi su ti ubili djeda.
''Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu. Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: 'Sine, daj djedu poljubac.' I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto?"
Zašto su ga ubili?
''Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti iza sebe, iz dana u dan. Prijatelje, voljene, stvari. Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za siročad. Zatim u Zadar."
Hotel Kolovare, početak novog života.
''Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad je bio tamo, mama, moja sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na parkiralištu hotela, igrali smo nogomet od jutra do večeri. Trčao sam okolo u svojoj trenirci AC Milana sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. Čak su i moje kopačke bile talijanske marke.''
Kako ste se upoznali sa suprugom Vanjom?
''Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Od tada smo zajedno, nikada nismo prekinuli. Radila je u agenciji koja je pronalazila stanove za igrače. Prvi put kad me nazvala da mi pomogne organizirati selidbu držao sam je na telefonu tri sata, pitao sam je sve, čak i najbeskorisnije stvari, samo da razgovaram s njom. Od tada je, malo po malo, naša ljubav rasla. To mi je jako važno. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima 15 godina.''
Igra li nogomet?
''Da, voli ga, ali ne želim ga prisiljavati, mora sam pronaći svoj put. Ema ima 12 godina, Sofija osam.''
U autobiografiji opisujete koliko je vaša supruga jako patila.
''Kad se Ivano rodio, teško je disao. Imao je trombozu u jednom plućnom krilu. Sjećam se vožnje do bolnice: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon naše prvo dvoje djece liječnici su predložili da prestanemo. Ali moja supruga je htjela treće iako je bilo rizično. A kad žene žele, žene mogu. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Sofija je radost našeg doma. Moja obitelj voli Milano.''
