„Slučaj Gavranović-Pavičić“ izazvao je burne reakcije u hrvatskoj nogometnoj javnosti, posebice među navijačima Rijeke i Dinama, ali ne samo među njima. Kada je dim prokuljao i dao naznačiti da se nešto događa na relaciji Maksimir – Rujevica, uslijedila je lavina komentara na brojnim portalima i društvenim mrežama, uglavnom negativnih.
Tri vijesti o kojima se priča
Veliki broj Rijekinih navijača bio je silno razočaran, a ni među navijačima Dinama nije bila previše drugačija atmosfera. Kako i ne bi kada „slučaj“ zorno ukazuje da se nastavljaju bliski poslovni odnosi između Dinama i Rijeke, prema van dva ljuta rivala, a iza kulisa, očito je, dva u najmanju ruku prijateljska, da ne kažemo bratska kluba.
Naravno, ironični smo, ali ako samo malo bacite oko na spomenute komentare i reakcije, vidjet ćete da su mnogi ljubitelji nogometa sličnog mišljenja. Iako se nakon svršetka prošle sezone činilo da je gotovo s Rijekinom „samoposlugom“ u Maksimiru, Dinamo nastavlja s, na prvi pogled, samoubilačkom politikom, a na drugu, kad se razmisli nešto dublje i trezvenije, sa zapravo očekivanim potezima.
U prvom planu trgovina
Naravno da u sportskom smislu nema previše smisla da se rivali međusobno pojačavaju, ali tko kaže da to ponajprije ima veze sa sportom? Budimo potpuno otvoreni, ovdje je u pitanju u prvom redu posao i, jasno, novac. Iako je prošle sezone žestoko mlatnuo o pod, Dinamo i dalje, čini se, ide utabanom stazom - opet želi i ovce i novce. Čini nam se da je ključno pitanje financijske akceleracije. Drugim riječima rečeno, Dinamo ima na lageru puno igrača koji se ne mogu dovoljno brzo afirmirati u dva kluba, Dinamu i Lokomotivi, pa se čini da mu je potreban još jedan raskošan izlog, a to je svakako Rijeka.
Prisjetimo se prošlog ljeta i raspoloženja koje je vladalo na Maksimiru. Nakon što je Rijeka rasprodala momčad, u Dinamu su bili uvjereni da će nikada lakše osvojiti prvenstvo. To je i glavni razlog zašto su tako olako Rijeci prepustili Andrijaševića, kao i prije toga Kramarića i Tomečaka. Opet će uzeti i ovce i novce, bila je maksimirska mantra.
Očito se po tom pitanju nije puno promijenilo. Ovaj put u Dinamu nisu možda toliko uvjereni da će osvojiti titulu prvaka, ali financijski kotač ne smije stati, samo nek' se okreće, devize plode i uzimaju menadžerske provizije svih vrsta. Otprilike tako nekako.
Čudni potezi Rijeke
Tko tu koga i tko je tu lud te tko nosi šlag prilično jasno se nazire. A što je s Rijekom i njezinom poslovnom politikom? Do ovog ljeta sve je izgledalo više-manje prilično logično. Rijeka je jednostavno uzimala ono što joj je Dinamo nudio na pladnju. Mišković i ekipa uglavnom su vukli logične poteze. Gledajući sa strane, to je tako izgledalo. No, ljetos je krenula serija čudnih poteza Riječana bez previše logičnih opravdanja. Čak je i poslovično suzdržani Matjaž Kek podigao glas i jasnim riječima ogolio poslovnu politiku Rijeke.
Možete li tko suvislo objasniti zašto je Rijeka prodala dva najbolja igrača Andrijaševića i posebice Ristovskog, koji je otišao u Sporting nekoliko dana prije doigravanja za Ligu prvaka? Priča da su igrači zahtijevali odlazak pokazala se jako tankom u slučaju Ristovskog, koji je jasno i glasno rekao da to nije istina. Budući da je Ristovski demantirao predsjednika Rijeke Miškovića i ponudio potpuno suprotno objašnjenje, očito je da tu netko ne govori istinu.
Jeftina opravdanja
Vrijeme pokazuje da su Makedončevi iskazi vjerodostojniji. Rijeka je upregla svoj PR stroj i pokušala na sve načine opravdati taj potez. Njezini medijski trabanti isprava su puštali u eter opravdanja koja su zvučala krajnje neuvjerljivo pa i smiješno. Pa se tako, među ostalim, moglo pročitati da Sporting želi Ristovskog prije doigravanja da bi imao pravo igranja u skupinama Ligi prvaka!?
A to pravo imao bi tako i tako. Potom se gurala priča da ga Sporting želi što prije zato da bi pojačao portugalsku momčad u doigravanju za Ligu prvaka. Kad tamo, Ristovski uopće nije bio u kadru za okršaj sa Steauom, koju su Portugalci demolirali u uzvratnoj utakmici u Bukureštu.
Rijeci negdje opasno "gori"
Postavlja se pitanje pa kako onda Rijeka nikako nije mogla isposlovati da Ristovski ostane za ogled s Olympiacosom? Rijeci je na pladnju stajala izravna potencijalna zarada od petnaestak milijuna eura, a neizravna još nekoliko milijuna više. Kada se sve gore napisano uzme u obzir, ostaje pitanje zašto Rijeka nije zadržala najbolje igrače i pokušala uzeti glavnu nagradu? Što je mogla izgubiti? Pa ionako ih je mogla prodati za slične svote ako ispadne? Zar bi Andrijaševića i Ristovski vrijedili manje nakon 3. kola ili doigravanja? Vrijedili bi samo više ako bi dobro odigrali, a možda i puno više ako bi Rijeka prošla u Ligu prvaka.
Dakle, po tom pitanju rizik je bio minimalan, no Rijeka ipak nije mogla čekati ni minimalno vrijeme. Zašto? Čini se da ima nešto u kuloarskim pričama od prošle zime kada su se proširile glasine da ulagači žele hitan povrat novca. Navodno su se strpjeli do ljeta, jer se Rijeka borila za naslov prvaka, ali ne dalje od toga. Ne znamo je li to istina, ali sve govori da Rijeci negdje i zbog nečega opasno „gori“.
Priča s Gavranovićem možda je na toj valnoj dužini. Iako je za sada ostao u Rijeci, prilično je jasno da se pregovaralo s Dinamom. Da Rijeka izrijekom nije htjela prodati Gavranovića Dinamu, o čemu bi se onda pregovaralo? Čelni ljudi Rijeke možda nisu očekivali ovako žestoke reakcije navijača Rijeke pa su u posljednji trenutak ustuknuli. Ako je istina da je transfer prolongiran za zimu, onda je stvar samo zakratko pometena pod tepih, i to iz taktičkih razloga, ali time se ništa bitno ne mijenja. Rijeci opako treba novac.
