Tako imamo situaciju da je Dinamo 2003. preoblikovan iz športskog dioničkog društva u udrugu građana i pritom su izbrisani svi dugovi koje je klub imao. U svakoj normalnoj državi klub bi u tom slučaju morao krenuti iz najnižeg ranga natjecanja, te definitivno ne bi smio svojatati trofeje iz vremena prije „preoblikovanja“. Naravno, to se u slučaju Dinama nije dogodilo i zato danas imamo apsurdne situacije da npr. Igor Cvitanović koji je, uzgred rečeno, najbolji strijelac HNL-a svih vremena, ne može naplatiti potraživanja od Dinama jer je sud odlučio da današnji Dinamo nije pravni sljedbenik onog od prije 2003. u kojem je igrao Cvitanović.
Priča maksimirskog stadiona posebna je kategorija i zahtijevala bi jednu širu disertaciju, ali dovoljno je indikativan podatak da su se za novac koji je utučen u Maksimir mogle napraviti dvije Bayernove Allianz Arene. Rezultat potrošenih desetaka milijuna eura je ruglo na kraju grada, gdje svaka tribina priča svoju priču, gdje otpadaju pločice sa zidova, a i travnjak koji je bio jedina svijetla točka, uništen je poslije koncerta U2-a. Nije problem uništena trava koja je zamijenjena, nego težina pozornice čiji su nosači zdrobili cijevi ispod travnjaka koje služe za drenažu.
S Hajdukom je također apsurdna situacija. Klub koji je još 1995. igrao četvrtfinale Lige prvaka, što je iz današnje perspektive potpuno nezamisliv rezultat, samo dvije godine poslije imao je goleme dugove. Vjerojatno se pitate kako je moguće da toliki novac pristigao od UEFA-e de facto ispari preko noći? Nitko ne zna odgovor na to pitanje. Nakon toga Hajdukov je račun blokiran i po svim zakonima klub više ne bi bio u mogućnosti poslovati. No, kako to obično biva u Hrvatskoj, Hajduk je gotovo 12 godina uredno poslovao s blokiranim računom i to preko sestrinske tvrtke 'Hajduk Sirio'.
Cijeli tekst našeg blogera i njegov 'Pogled ispod obrva' pročitajte OVDJE!
