Na terenu prepunom snažnih, brzih i fizički dominantnih nogometaša, Diego Buonanotte bio je izuzetak koji si je silom talenta osigurao mjesto među najboljima.
Tri vijesti o kojima se priča
Sa svega 160 centimetara visine i krhkom građom, izgledao je kao dječak izgubljen među divovima. No kad bi lopta stigla do njegovih stopala, nogomet bi se promijenio – pretvarao se u poeziju. Njegova kontrola lopte bila je gotovo natprirodna, svaki dodir pažljivo odmjeren, svaka kretnja vođena instinktom koji se ne može naučiti. Buonanotte nije trebao snagu – njegovo oružje bila je čarolija.
Čekao je svoju priliku, a kad ju je dobio mu je nitko nije mogao uzeti
9. travnja 2006. godine, deset dana prije svog 18. rođendana, ovaj momak debitirao je za svoj River Plate. Učinkom nebitno, ali vrijedno spomena, no pravu priliku, gledajući na svoje fizičke nedostatke, morao je čekati nešto dulje.
Godinu i pol dana kasnije, legendarni Daniel Passarella odlučio mu je dati priliku. Odmah u prvom nastupu zabio je i gol, protiv Rosario Centrala, a samo deset dana kasnije eksplodirao je u najvećem derbiju, pobjedi 2:0 protiv Boca Juniorsa. Upisao je asistenciju i bio proglašen igračem utakmice. Tog dana postao je standardan igrač i zvijezda Rivera.
Ubrzo je dobio status novog Pabla Aimara, odnosno u Riveru je postao nasljednik nogometaša tek nešto jače građe, ali jednake nogometne genijalnosti.
Dvije godine igrao je fantastičan nogomet i pripremao se njegov transfer, a izborniku Maradoni zamjeralo se što ga ne zove u reprezentaciju, jer su mnogi vjerovali da taj omaleni genijalac može igrati uz već etabliranog Lionela Messija.
Simeoneu je postao glavni čovjek u osvajanju titule prvaka
Lakog pokreta, fenomenalnog driblinga, genijalnog podvaljivanja lopti i onog potrebnog nogometnog bezobrazluka, postajao je ljubimac sve većeg broja nogometnih romantičara. U vrijeme dok je nogomet postajao sve više fizička disciplina, on je na račun talenta i vještine nadoknađivao ono što mu priroda nije dodijelila.
Od Passarelle je momčad preuzeo Diego Simeone i dao mu glavnu ulogu u momčadi, a on je briljirao u sezoni u kojoj je osvojena Clausura, sa sedam pogodaka i podjednako toliko asistencija. Jednostavno je briljirao i nebo mu je bilo granica.
Sve do drugog dana Božića 2009. godine, kad se sve promijenilo. Buonanotte je tada sjeo za volan očevog automobila, bez previše iskustva vožnje. Nije nikad patio za automobilima poput mnogih vršnjaka ili kolega nogometaša, lopta je bila njegov život.
No, upravo zbog onoga što se dogodilo kad je bio za volanom njegov je život krenuo u potpuno drugom smjeru.
Trenutak nepažnje odnio tri čovjeka u smrt
Prometna nesreća Diega Buonanottea dogodila se 26. prosinca 2009. godine u Argentini. Tada 21-godišnji nogometaš vozio se automobilom s trojicom svojih prijatelja prema svom rodnom gradu Teodelini. U ranim jutarnjim satima, njegov automobil, Peugeot 307, izletio je s ceste i udario u drvo u blizini grada Arrufóa u pokrajini Santa Fe.
Tragedija je bila golema. Trojica njegovih prijatelja, Gerardo Suñé, Alexis Fulcheri i Emanuel Melo, poginuli su na mjestu nesreće. Buonanotte je bio jedini preživjeli.
On je zadobio teže ozljede, uključujući slomljenu ključnu kost, plućnu kontuziju i razne posjekotine, ali je čudesno preživio i oporavio se nakon višemjesečne rehabilitacije. Iako su postojale sumnje da bi mogao imati trajne posljedice, uspio se vratiti nogometu nakon što sedam mjeseci nije imao kontakta s loptom.
Nakon nesreće, Buonanotte je prošao i kroz teško psihološko razdoblje, suočen s gubitkom bliskih prijatelja i kritikama dijela javnosti koji su ga krivili za nesreću. Međutim, optužbe protiv njega kasnije su odbačene jer se utvrdilo da nije bio pod utjecajem alkohola i da je vozio unutar dopuštenih granica, a nesreća se dogodila zbog skliskog kolnika i loših vremenskih uvjeta.
Više puta je govorio o tome kako žali što u nesreći nije poginuo i on sam, ali je na kraju odlučio živjeti u ime svojih preminulih prijatelja.
Službeno nije bio kriv, ali sam sebi nije uspio oprostiti
Sud ga je proglasio nedužnim po pitanju ubojstva. Naime, nije bio pod utjecajem alkohola niti je vozio prebrzo. Ipak, dokazano je na nije prilagodio svoj način vožnje lošim uvjetima na cesti, kao i da nije bio suviše vješt vozač.
Vratio se Diego na teren, ali više nikad nije bio isti. Nakon 122 utakmica za River, kraj 26 pogodaka i brojnih asistencija (u Argentini se tada još nije vodila ta statistika), prodan je 2011. godine u tada bogatu španjolsku Malagu.
Odigrao je tamo dvije sezone, ali nije opravdao očekivanja. Psihički problemi i dalje su bili jaki, kao i borba s depresijom. Jednostavno nije mogao uvijek na terenu pružiti što je potrebno.
Uslijedila je sezone u Granadi pa posudbe u meksičkoj Pachuci i argentinskom Quilmesu, prije neloše sezone u grčkom AEK-u. No, tamo nije bio spreman dulje se zadržati.
U Čileu je napokon pronašao mir, ali i svoj nogomet
Dobar nogomet pronašao je u čileanskom Universidad Catolica, gdje je igrao od 2016. do 2022. godine, postavši ikona kluba i ljubimac navijača, a tijekom boravka u Čileu je dobio i državljanstvo.
Za Universidad je odigrao 183 utakmice i postigao 32 pogotka, prije nego se s 34 godine odlučio zaigrati na nižoj razini.
Prije toga je s Universidadom uzeo čak pet titula prvaka, kao glavni dirigent momčadi.
Odabrao je kratki odlazak u Peru, pa povratak u Čile, gdje je još uvijek.
S 37 godina na leđima, nastupa za drugoligaša Deportes Tamuco i čini se da je sretan. Pobijedio je na kraju svoje demone, koji su došli tog kobnog drugog dana Božića, no nikad nije uspio napraviti ono što su svi očekivali.
A kako bi bilo lijepo da smo u Europi imali priliku gledati magiju tog nogometaša tako niskog rastom, a bogatog svime zbog čega je nogomet najpopularniji sport na svijetu.
Zašto se toliko negativno priča o igri Hajduka u trenutku dok je prvi na ljestvici?
Premier liga uvela novu VAR tehnologiju: Je li ovo rješenje za SHNL?
Prije šest godina bio je Unitedovo čudo od djeteta, a sad bi mogao na dvije godine u zatvor
