Austrija je država bogate nogometne povijesti. Država koja je dala neke velike klubove u kojima su nastupali veliki igrači, država čija je reprezentacija nastupala na sedam svjetskih prvenstava i tri europske smotre najboljih, ali isto tako država koja je dala junaka o kojem je napisano premalo redaka, Matthiasa Sindelara.
Predvodnik legendarnog Wunderteama
Može se reći da je razlog tome što se o nogometu počelo ozbiljnije pisati i pratiti ga kad su krenuli prijenosi na televiziji. Da, radio je kao medij već i ranije bio tu, ali samo su sretnici na stadionima imali priliku gledati majstorije nekih od najboljih nogometaša između dva rata. Guillermo Stabile, Luis Monti, Silvio Piola, Gyorgy Sarosi, Jose Andrade, Oldřich Nejedlý, Giuseppe Meazza, to su sve imena o kojima smo čitali. Ali, mnogi kroničari reći će da je najbolji nogometaš tog doba bio onaj koji je zbog svojeg stila igre dobio nadimak Mozart. To je upravo gore spomenuti Sindelar. Predvodnik Wunderteama koji se 1934. mogao, mnogi će reći i trebao, popeti na vrh svijeta.
Sindelar je 1903. godine rođen u češkom Kozlovu, koji je tada pripadao Austro-Ugarskoj, no imao je samo dvije godine kad se njegova obitelj preselila u Beč, grad u kojem će ostati cijeli svoj život. I grad u kojem je kao 15-godišnjak prvi put ušao u prostorije tadašnje bečke Herthe.
U Herthi nije dugo ostao, nakon kratkog seniorskog staža 1924. je prešao u Austriju. U ovom velikanu proveo je cijelu karijeru, koja je trajala za to vrijeme poprilično dugih 15 godina. Potrajala bi možda i duže da nije bilo tragedije o kojoj se zapravo treba puno glasnije govoriti. No, krenimo od početka.
Nije dugo trebalo da Sindelar postane dio onoga što je stvarao trener Hugo Meisl, a što će se kasnije nazvati Wunderteam. Nogometna reprezentacija Austrije bila je za to vrijeme itekako progresivna. Vizionar Meisl gradio je tim koji će igrati s loptom u nogama, gdje će se tražiti vizija, neočekivani potezi, lopte u prostor i zapravo što manje korištenja za to vrijeme itekako uobičajenih šablona. U formaciji 2-3-5 ključnu ulogu dao je upravo mršavom i slabašnom, ali zato itekako genijalnom Sindelaru. Zbog svoje vižljastosti, kontrole lopte te time i driblinga vrlo brzo je dobio drugi nadimak koji do sada nije spomenut u tekstu. Čovjek od papira.
Na putu do vrha svijeta zaustavio ga je Monti
Austrijska publika u ligaškim je utakmicama uživala u njegovim partijama, dok je reprezentacija oduševljavala gdje god bi se pojavila. Ipak, najbolje rezultate počeli su raditi početkom 1930-ih godina. Nakon što 1930. godine nisu poput Francuske, Jugoslavije, Belgije i Rumunjske prepoznali projekt Svjetskog prvenstva, od veljače 1931. do prosinca 1932. godine nanizali su 14 utakmica bez poraza, od čega su u 12 pobijedili. 11 komada koje su u dva susreta utrpali Nijemcima u nekoliko mjeseci razmaka, prvo šest u Berlinu, a onda pet u Beču (uz hat trick Sindelara) i danas su jedan od najvećih ponosa austrijskog nogometa.
Novi veliki pobjednički niz ostvarili su 1933. i 1934. godine, čime su na Svjetsko prvenstvo u Italiju došli kao jedni od favorita. Pobjedama nad Francuskom, a nakon toga i moćnom Mađarskom predvođenom Sarosijem, izborili su polufinale protiv domaćina Italije. Pred 35 tisuća gledatelja u Milanu poraženi su 1:0, a među spomenutim gledateljima bili su mnogi kroničari koji su zabilježili jedan detalj. Radi se o načinu na koji je talijanska zvijezda Luis Monti igrao protiv Sindelara. Moguće je na internetu pronaći podatak kako bi u današnjem nogometu Monti bio "nagrađen" s četiri ili pet crvenih kartona zbog načina na koji je zaustavio Mozarta.
Austrija je nakon tog ispadanja s niskim moralom ušla u susret za treće mjesto protiv svojih uobičajenih njemačkih mušterija te su poraženi rezultatom 3:2. Sindelar je na kraju ponio utješnu nagradu srebrne kopačke kao drugi najbolji igrač prvenstva, iza Giuseppea Meazze. Meazza je uzeo titulu, spomenutu nagradu, te je ušao u vječnost time što je po njemu nazvan jedan od najpoznatijih stadiona svijeta. Sindelar, tada već s 31 godinom na leđima, doživio je razočaranje.
Iduće godine rezultati su malo patili, a 1936. su se ponovno digli u vjeri da na idućem Svjetskom prvenstvu mogu napraviti korak ili dva više. U veljači 1937. dogodila se prva tragedija. Meisl je preminuo mjesec dana prije kvalifikacijskog susreta za odlazak na svjetsku smotru. Iznenada, od srčanog udara. Bilo mu je tek 55 godina i Austrija je ostala bez čovjeka koji ju je vodio 18 godina.
Ipak, i bez Meisla je ostvarena pobjeda protiv Latvije i sve je bilo spremno za još jedan pokušaj uspona na svjetski vrh.
Anschluss je presudio Austriji, ali i Sindelaru
Bez svojeg drugog nastupa na Svjetskom prvenstvu ostali su zbog Anschlussa, političkog poteza kojim je Austrija pripojena Trećem Reichu. No, ono što je vjerojatno presudilo Sindelaru dogodilo se samo nekoliko tjedana prije spomenutog događaja. Austrija je igrala svoju posljednju utakmicu kao nezavisna država. Već je bilo jasno kakve su Hitlerove namjere, no dobili su još tu priliku. Sindelar, koji je zapravo zahtijevao da se ta utakmica odigra, kao kapetan je izveo momčad u susret protiv Njemačke na bečkom Prateru. Nacistički glavešine ispunili su ložu, ponosno gledajući ono što bi uskoro trebalo biti u potpunosti njihovo.
Sve je završilo pobjedom Austrije 2:0. Jedan od strijelaca bio je Sindelar, a zanimljivo je kako su neki pripadnici stranke prije utakmice došli u austrijsku svlačionicu, uz izjavu kako se nadaju prijateljskom remiju uz što manje pogodaka. Taj isti remi poslužio bi kao još jedna prilika za glorifikaciju pripajanja Austrije Reichu. Sindelar ne samo da je postigao pogodak nego ga je proslavio gestikulacijom pred spomenutima, time im jasno davši do znanja što misli o nacističkoj politici i samoj ideji. Uostalom, nekoliko njegovih jako dobrih prijatelja bili su protjerani Židovi, a i on sam nosio je etiketu čovjeka koji se druži s istima.
Izvještaji s utakmice govore o tome kako su Sindelar i njegov suigrač Karl Sesta radili što su htjeli, ali da u prvom dijelu utakmice jednostavno nisu poentirali. Bila je to igra lovca i lovine, sve dok je nisu odlučili zaključiti. Nakon drugog pogotka tisuće na stadionu su klicale "Österreich! Österreich!", a Sindelar je nakon posljednjeg zvižduka još jednom došao do lože te otplesao korake bečkog valcera.
Unatoč tome, ponuda da prijeđe nastupati za Njemačku više je puta došla na njegovu adresu. Većina njegovih suigrača to je i napravila, no on nije. Konstantno ju je odbijao zbog navodne ozljede ili jednostavno zbog starosti i loše spreme, a na kraju se odlučio umiroviti i time dati svoje konačno "ne". Posvetio se ugostiteljstvu. Kupio je kafić svojeg prijatelja Židova, koji ga je bio prisiljen prodati za male novce. No, Sindi je uskočio te ga otkupio za njegovu pravu cijenu, time dodatno razbjesnivši sve one koji su to namjeravali napraviti za puno manje.
Nažalost, u siječnju 1939. godine pronađen je mrtav u krevetu sa svojom djevojkom.
Smrt ostaje misterij
Nacistički istražitelji njegovu su smrt okarakterizirali kao gušenje ugljičnim monoksidom iz dimnjaka za koji su susjedi već nekoliko dana ranije prijavili kvar. Ipak, brzo je počela kružiti priča kako je on bio žrtva nacističkih agenata, koji su ga uklonili kao prijetnju državnoj sigurnosti zbog velikog utjecaja koji je kao nogometaš imao. A svoje stavove nije pokušavao sakriti.
Kasnije su se pojavile razne priče o tome kako se znalo da je u pitanju ubojstvo, ali da su njegovi prijatelji prihvatili spomenutu priču da bi ga mogli sahraniti kao državnog velikana. Naime, samoubojice i žrtve ubojstva prema austrijskom zakonu nisu mogle dobiti tu čast. Ovako su njegovo tijelo po bečkim ulicama ispratile tisuće ljudi koje su cijenile njegove nogometne izvedbe, no nesumnjivo i taj bunt koji je pokazivao te od kojeg nije odustao do posljednjeg dana.
I upravo zbog toga o Matthiasu Sindelaru treba više pisati te više ljubitelja sporta treba biti upoznato s njegovim likom i djelom, krenuvši od svega što je napravio na terenu pa do postupaka zbog kojih je vrlo vjerojatno izgubio život. Ipak, njegova smrt ostat će misterij za sva vremena.
Njegovi sunarodnjaci 1999. su ga godine, u konkurenciji sjajnih igrača poput Andreasa Herzoga, Herberta Prohaske, Toni Polstera, Josefa Bicana i Hansa Krankla, proglasili najboljih nogometašem Austrije u 20. stoljeću. Apsolutno zasluženo!
