Svi koji podrobnije prate hrvatsku borilačku scenu vjerojatno znaju ono osnovno o Sari Luzar Smajić, 28-godišnjakinji iz Zagreba, najistaknutijoj predstavnici ženske borilačke scene u domovini.
Tri vijesti o kojima se priča
Borkinja je to koja je dogurala najdalje od svih djevojaka koje se u Hrvatskoj bave MMA-om, a nema ih baš puno, posljednje odradivši tri borbe za elitnu organizaciju KSW, upisavši dvije pobjede.
Ipak, u posljednjih godinu dana puno toga se kod nje promijenilo. Njena glavna baza više nije njemački Düsseldorf nego Zagreb, a također kroz to razdoblje se nije niti borila.
Preko atletike i gimnastike do sudbonosnog treninga na Jarunu
Da je sve to zatišje pred buru potvrdila nam je u velikom razgovoru gdje smo, na nekako standardan način, prošli sve glavne teme vezane uz njenu prošlost, sadašnjost, ali i bližu budućnost, kao i neke teme koje bi mogle zanimati sve koje zanima Sara u globalu, kao i za žene nespecifični sport kojim se bavi.
Za početak, kako uopće izgleda njena sportska pozadina?
"Prije MMA sam se bavila gimnastikom i to od pete godine, tako da sam od tada u punom gasu. Trenirala sam u jednom periodu čak i dva puta dnevno. Od sedme godine sam natjecateljski kompletno u sportu. Nakon toga sam prešla u atletiku gdje sam čak godinu dana imala treću kategoriju Olimpijskog odbora. Bila sam tad još juniorka, a kategorija je bila seniorska. Bilo je to u disciplini 4 x 400, gdje smo uzeli zlato na državnom prvenstvu. Imam još medalje u skoku u dalj, 1km, višeboju i jako puno štefeta", rekla nam je Sara, odmah nastavivši o tome kako je završila u borilačkom sportu:
"Sasvim slučajno sam ušla u borilačku dvoranu. Trenirala sam na Jarunu sklekove u stoju dok mi tata držao noge. Jedan dečko iz borilačke dvorane je došao do nas i pitao zanima li me sport u kojem misli da bih mogla biti dobra. Rekla sam da me zanima. Isti dan sam otišla u dvoranu, a dan nakon toga sam kupila kompletnu opremu. Bilo je to kod Igora Kolakušića, u Komodu na Vrbanima. Kod Koleta sam se odmah zaljubila u MMA."
"Primanje udaraca je nešto što nije prirodno"
Kao netko bez borilačke pozadine, sigurno se sjeća početaka. A sjeća li se možda prvog primljenog udarca u lice? Možda nešto o prvim natjecanjima?
"Ne sjećam se prvog primljenog udarca, ali mogu si misliti da nije bila dobra reakcija jer to je nešto što nam je najmanje prirodno. Hrvanje mi je recimo bilo prirodno, zbog gimnastike i svega ostalog, više se koristi fizička snaga. U boksu snaga ništa ne znači bez tehnike i to mi je bilo zanimljivo. Što se tiče natjecanja, mislim da sam nakon šest mjeseci išla na državno u grapplingu, a već nakon godinu i nešto sam radila prvu borbu. Prva je bila polu profi i odmah nakon toga profi. Imala sam tada oko 23 godine", ispričala je, dodavši kako je u početku kombinirala trening i posao:
"U početku sam radila, ali isključivo zbog toga da bih si mogla financirati sve potrebno za sport. Članarine, oprema, prehrana pa sam se zaposlila kao zaštitar. Radila sam u francuskoj ambasadi gdje sam brzo napredovala na bolju poziciju, s koje sam mogla raditi od kuće pa tako i odrađivati dva treninga dnevno. Onda je došla promjena direktora, koji mi je to htio onemogućiti pa sam to prepoznala kao trenutak gdje se trebam u potpunosti posvetiti sportu."
Za Njemačku je kupila kartu u jednom smjeru
Uslijedio je odlazak u Njemačku, u elitni UFD gym braće Dijaković.
"Nakon što sam dala otkaz, vjerovala sam da će se jedna vrata otvoriti nakon što se druga zatvore. Tako je i bilo. Nedugo nakon toga mi je došao poziv od Ivana Dijakovića za UFD i Njemačku. Nije trebalo dugo da pokupim stvari i odem na kraću probu. Onda sam se vratila i idući put kad sam se čula s Ivanom mi je rekao da uzmem kartu u jednom smjeru i tako je zapravo bilo", objasnila je odlazak u Njemačku, gdje je brzo upoznala razliku između rada tamo i njenog dotadašnjeg treninga:
"Uvjeti u Hrvatskoj i Njemačkoj su dosta drugačiji, u principu su treneri, posebno u UFD-u, netko s već izgrađenim imenom. Dvorana je takva da su unutra borci koji su već svi na nekom visokom europskom ili svjetskom nivou. Ono što meni nedostaje su borkinje s kojima bih mogla raditi, da bi bilo sve realnije, od sparinga nadalje. Ovdje radimo drugačije. U Grindhouseu sam našla svoju obitelj. Pronašla sam ono što sam htjela, manji tim s kojim znam da mogu imati team building. Možemo u pripremama za borbu kod mene kod kuće provoditi vrijeme, pripremati taktiku. To je ono što sam htjela. Sad ćemo vidjeti, mislim da bi ovo bila najbolja kombinacija. Baza u Hrvatskoj, gdje pomalo učim tehniku i sve ostalo, a u Njemačku odem brusiti druge stvari."
Trenutno u Zagrebu ima borilačku obitelj
Ono što je pronašla u Grindhouseu zapravo je tražila već neko vrijeme.
"Osobno se bolje snalazim u privatnom okruženju jer imam puno manje iskustva od svih u Njemačkoj. Iz tog razloga meni treba mrvicu više pažnje da bih naučila stvari koje oni već znaju. Ja sam preskočila puno koraka kad sam išla graditi svoju karijeru i od početka sam toga svjesna. Zato mi ovo odgovara, da izvan kampa mogu pomalo raditi na detaljima koje drugi već neko vrijeme znaju", priznala je zašto joj ova situacija odgovara.
"Prošle godine sam se vratila potpuno u Zagreb, ali uvijek sam ja, nakon svake borbe, dolazila kući i kombinirala Njemačku s Hrvatskom. Bit će to tako i u budućnosti samo s kraćim periodima u Njemačkoj", zaključila je plan.
Što se tiče odlaska u Njemačku, bio je to sjajan potez jer je vrlo brzo i napredovala, unatoč nekim neizbježnim nedačama koje su je pratile.
"Početak karijere u Njemačkoj bio je uzbudljiv. Došla sam s jednim porazom i bila sam gladna dokazati se, da u meni ima potencijala za budućnost. Odmah su krenule ozljede, ali smo izgurali borbe s tim ozljedama. U prvom sam pobijedila prekidom. Njemačka me obogatila s puno stvari, puno sam toga prošla, teških i dobrih situacija, to me kompletno izgradilo. Dobila sam neku sliku o sebi kao borkinji, ono što želim biti", prepričala je sam početak, a onda se okrenula odlasku u KSW:
"Dosta brzo sam došla do KSW-a i to je također zahvaljujući Ivanu. Organizirao je svoj EMC event kod nas u dvorani i pozvao je ljude iz KSW-a. Došao je Martin Lewandowski, jedan od dvojice vlasnika. Odlučili su da ću se ja tamo boriti. Odradila sam jako dobru borbu, pobijedila sam na bodove, ali protivnica je bila jako tvrda, odlična hrvačica. Nakon borbe mi je došao Martin Lewandowski, pružio mi ruku i rekao mi da sam bila jedna od borbi večeri. Mislim da je u principu to bio presudni trenutak kad je Ivan s Lewandowskim mogao iskomunicirati moj prelazak u KSW."
KSW joj je donio prepoznateljivost
U KSW-u je, kao što smo naveli, upisala dvije pobjede te jedan poraz, a sve su joj borbe otišle do sudačke odluke. Važno je da je postala prepoznatljiva na europskoj MMA sceni, što je zapravo primijetila i izvan samog borilišta.
"KSW je respektabilna organizacija u europskim okvirima, a ja tamo imam dvije pobjede iz tri borbe. Mislim da je to, s obzirom na moj manjak iskustva i svega ostalog, solidno za nekakav početak, za graditi dalje. Ne kažem da sam zadovoljna. Postigla sam nešto, a to je zapravo kostur za nešto dalje. Ljudi me prepoznaju. Ako se to dogodi, onda mi prilaze s pitanjem borim li se u KSW-u. Po tome znam da sam u KSW-u postala elitni borac, u smislu toga da se time bavim", opisala je.
Kod kuće, gdje je puno ranije završila u medijima, upravo zbog činjenice da se bavi sportom koji za djevojke nije specifičan, kaže da je sve podosta drugačije.
"U Hrvatskoj je drugačije, nije nam mentalitet takav da bi nam ljudi prilazili na ulici. Češće doživim da me netko sa strane komentira, ali rijetko kad će mi netko prići. Možda misle da nisam priskupačna. Nije to nešto za čime težim. Da se mene pita ja bih u privatnom životu voljela biti maksimalno anonimna, a isplivati kad bude borba. To nažalost nije tako moguće, uz današnji marketing koji funkcionira drugačije ljude non stop zanima kako borci treniraju, što jede i tako dalje. Mogu razumjeti, i mene zanima što rade UFC borci", rekla je nešto i o tome, nadovezavši se:
"Nisam fan objavljivanja privatnih trenutaka iz života. Ljudi s kojima sam najbliža obično nisu na mom profilu, osim brata koji me prati na borbe, ali niti on nije fan kamera ili bivanja u centru pažnje. Zato ne vidim potrebu gurati takve stvari. Od organizacije sam znala dobiti upit da neke stvari više slikam i snimam. Ja zasad nisam bila za to, ali ako se neću prilagoditi vremenu i marketingu, neće mene nitko čekati. Neke stvari će se i tu morati promijeniti."
Želi biti kompletan borac, a krenula je i pomagati drugima
U spomenutih godina dana pauze dogodilo se puno toga, iako borbi nije bilo pa time niti puno informacija o tome gdje je sad, kako izgledaju planovi za budućnost i koji je idući korak.
"Nisam se borila preko godinu dana. Uzela sam si vremena zaliječiti ozljede, razmisliti kako ću posložiti stvari, što i kako želim te maknuti onaj pritisak da sve mora biti sad. Ne mora ništa biti sad, imam još vremena. Mislim da sam u zadnjih godinu dana, koliko sam si uzela vremena, postala borilački zrelija. Sad sam sigurna da znam što želim. Cilj je i dalje biti najbolje moguća borkinja, ali isto tako ne boriti se jednolično kao dosad, nego želim sve što znam implementirati i biti all around borac, opasna u svakom segmentu. Ne želim da se može predvidjeti što ću raditi u borbi. Trebam potpisati s novom organizacijom, sve je dogovoreno, samo čekam službeni potpis. Tamo bih bila par borbi, a onda ciljamo na veću organizaciju", s velikim optimizmom je otkrila.
Osim što se bavi svojom karijerom, ovdje se krenila baviti i drugima, odnosno pokrenula je privatne treninge kao dodatni izvor zarade te je i tu spoznala neke nove obzore.
Ali, uslijedilo je i neizbježno pitanje o ljudima koji joj skeptično prilaze i čude se što nije odabrala nešto drugo čime bi se bavila u životu.
"Privatni treninzi nisu samo za djevojke, ali više mi se djevojke javljaju. Moguće da im je ugodnije raditi jedan na jedan sa ženskom osobom. Imam i jednog momka, tako da zasad ide sve super. Puno je situacija gdje mi govore da se mogu baviti drugim stvarima. Naravno, mogu se baviti čime god želim na svijetu, ali ja sam izabrala ovo jer se ovim može baviti pet posto ljudi i zašto ja ne bih bila jedna od njih? Vjerujem da mogu djevojkama biti uzor. Djevojka koja mi se javila za privatni trening baš je reagirala tako da je rekla kako joj je čast učiti od mene. Drago mi je to čuti, da to što radim za sebe nije samo za mene nego da i drugi mogu pronaći neku inspiraciju ili motivaciju. Sve to apsolutno djeluje pozitivno na samopouzdanje i motivira. Svi to naravno radimo za sebe, naš je život i naša karijere, ali sve te sitnice dodaju motivaciju", s velikom pozitivnom je o tome progovorila.
Svim djevojkama preporučuje borilački sport
A neka poruka za djevojke koje razmišljaju o borilačkom sportu, ali ih brinu upravo takvi komentari, slika u javnosti ili jednostavno ono što takav život donosi.
"Ako gledaš ovo i ako si zaintereisirana za borilački sport, nemaš što izgubiti, možeš samo dobiti. Od samopouzdanja preko fizičkih predispozicija do toliko kvaliteta koje se mogu koristiti kasnije u životu. Definitivno, ako je netko tko gleda na 50-50, neka prevagne ova pozitivna strana i javi se", poručila je Sara.
Okrenusmo se još kratko treningu i činjenici kako s muškarcima u dvorani nije lako trenirati i sparirati, jer većina njih ne zna kako se zapravo u treningu postaviti. Jesu li neki pregrubi ili možda s njom rade preslabim intenzitetom?
"Definitivno, stvar sparinga s momcima i je ta da najčešće budu takvi. Da budu mekani jer sam cura ili me zapravo premalo štede. Muške kosti su drugačije, hormoni su drugačiji. Benefiti sparinga s muškima naravno postoje. Netko tko se zna toliko dobro kontrolirati, super, ali to nije toliko često. Ako je netko navikao raditi samo s dečkima, naravno da sa mnom neće imati osjećaja koliko jako radi", rekla je.
Za kraj, pitali smo je li nakon nekog takvog sparinga uslijedio neki privatan poziv, tipa poziv na spoj?
"Doživjela sam poziv na 'date' nakon sparinga, ali nisam fan izlazaka s ljudima iz dvorane", kratko je zaključila.
Sara je promijenila sliku i reputaciju Grindhousea
Prošli smo još par tema i s jednim od njenih trenera, zapravo više trening partnerom, Vlatkom Grbavcem.
"Saru sam upoznao prije godinu i pol dana, kad je preko našeg glavnog trenera Filipa Majića došla u naš klub. Prvo je znala par puta doći kod nas na sparing ili grappling. Sad kad smo otvorili novu dvoranu, prebacila se kod nas. Radi u još par klubova, ali uglavnom je ovdje. Od nje puno očekujem. Kako je krenula i prihvatila se stvari, bit će puno bolje. Gledao sam njene mečeve prije nego sam je upoznao i sad mi se to čini puno kontroliranije. Više ne radi tako divlje, prihvatila se tehnike i stvari koje joj više trebaju", rekla je Vlatko, dodavši nešto o tome što im je Sara donijela u klub.
"Donijela nam je ženske publike, dosta cura pita za grupu koju bi ona vodila. Isto tako se i momci osjećaju ugodnije ako u dvorani postoji netko tko je na visokoj razini. Znaju da je ovo pravo mjesto za naučiti neke stvari. Donijela nam je neku sigurnost."
Grindhouse se konstantno potvrđuje kao vodeći hrvatski grappling klub, no pogled u budućnost je velikim dijelom okrenut prema MMA-u.
"Trebamo skupiti još par boraca. Imamo nekoliko momaka koji se bore amaterski i jednog profesionalca. Lagano se podiže potražnja za MMA-om. Nadamo se nekom većem prostoru, pa da imamo mjesta za pravi MMA trening, da se radi kompletno, a ne da je stvar po stvar, da se odlazi posebno na treninge. Cilj nam je imati trening koji je baš kompletan MMA", zaključio je na kraju.
