Pariz će za nešto više od mjesec dana, nakon Olimpijskih igara, biti domaćin i UFC-u. Nakon dugih osam godina, Hrvatska će napokon imati svojeg predstavnika na toj najvećoj borilačkoj priredbi.
Medijima je odjeknula vijest da je Ivan Erslan šesti Hrvat u povijesti, kojem je pošlo za rukom potpisati ovaj prestižni ugovor. Sanji Jurković se za INmagazin javio s Floride, gdje je na pripremama.
Kažu da se poslovi ne sklapaju u kafićima, ali upravo je jedna neobvezna kava našem MMA borcu promijenila život. Nakon dugih osam godina, Hrvatska, naime, ponovno ima svojeg predstavnika u UFC-u!
''Osjećaj je stvarno neopisiv, velika sreća nakon 10 godina krvavog i napornog rada, ostvario sam ono što sam htio i što sam oduvijek i sanjao, nekad je izgledalo tako daleko, ali evo, dogodilo se.''
Vijest da će Ivan Erslan biti šesti Hrvat u povijesti koji će naše boje braniti u najprestižnijoj svjetskoj borilačkoj organizaciji, odjeknula je medijima, a reakcija je posvuda bila ista – nitko to ne zaslužuje više od njega.
''Istina, stvarno dosta ljudi je reklo ako je netko zaslužio, da sam to ja. Puno još ljudi zaslužuje i ja vjerujem da će u budućnosti biti još puno Hrvata u UFC-u, pogotovo sad kad je naša scena u usponu, neće sigurno stati na meni. Možda najistaknutije ime, koje sigurno i u svjetskom MMA odjekuje, to je Mirko Cro Cop, javio mi se, čestitao mi i rekao da je sad vrijeme za ozbiljan rad i da je sad sve na meni.''
Koliko je to ozbiljno shvatio, govori i činjenica da nam se javio s Floride, ali nije imao odgovor na pitanje kako je u Miamiju.
''Kad kažem ljudima da idem u Miami na pripreme, to ljudima zvuči egzotično i zabavno, ali daleko je to od zabavnog. Moj dan se svodi na trening, na spavanje, na hranu, spavam u dvorani, dvorana je napravljena tako da su na gornjem katu napravljeni smještaji za borce koji dolaze sa svih strana svijeta, tako da sam tu praktički 0 do 24 u dvorani. ''
''Jako mi nedostaje obitelj, to je jedini minus svega ovoga. Nekako tih lijepih trenutaka koji se događaju kroz dan kad su djeca mala i stvarno mi to jako fali, ali čujemo se videopozivom svakodnevno, više puta dnevno, tako da sam upoznat sa svime i propuštam nešto, ali ja se nadam da ne propuštam previše i da ćemo, eto, nadoknaditi sigurno sve kad se vratim.''
Nedavno je po drugi put postao otac: nakon kćeri, dobio je i sina.
''Karakterno, pa ne znam na koga su, ali jako su zahtjevni oboje, ja ih u šali zovem teroristima, tako da to dovoljno govori o njihovom karakteru za sada, ali neka bitno da su zdravim razigrani i veseli, već ćemo mi nekako izaći na kraj s njima. ''
Osim, dakako, u svojoj obitelji, najveću motivaciju nalazi u vjeri.
''Vjera mi znači puno. // Vjerujem da je tu bilo Božje intervencije u više slučajeva i zahvalan sam mu na svemu, na pobjedama, na porazima, iz svega sam naučio puno i mislim da zapravo zbog te vjere nikada nisam nakon poraza u nekoj depresiji, a nakon pobjede previše euforičan, uvijek sam na zemlji i svjestan da je budućnost neizvjesna, zapravo sam miran sa svime što se dogodi jer znam da nekad kad i mi ne vidimo kuda vodi naš put, Bog ima i bolje planove nego što mi sami vidimo.''
Sve manje se, kaže, susreće s predrasudama koje su praktički do jučer bile sastavni dio ovoga sporta.
''Svi su praktički upoznati s mma-om, svi su svjesni da je to jako zahtjevan sport i jako kompleksna vještina treba da bi se bavio s ovim, tako da mislim da su ljudi počeli pokazivati neki respekt ljudima koji se bave s time. Prije je to bila klasika, ostavi se toga, nema od toga ništa, nađi neki normalan posao, kao i svi drugi ljudi…''
UFC u Zagrebu pratio je, šali se, putem dalekozora, a uskoro će imati priliku zakoračiti u najpoznatiji oktagon na svijetu.
Kada je UFC bio u Zagrebu, onda sam bio na početku svoje MMA karijere. Ja sam tad bio student, tako da je jedina prihvatljiva karta koja je za mene bila dostupna je bila ona u najgornjim redovima, tako da sam praktički više gledao u ekran nego na sami kavez, zato sam i rekao da sam praktički gledao s dalekozorom UFC.
Trenirao je od malih nogu, ali ne MMA već nogomet. U ovom je sportu završio sasvim slučajno, dosta kasnije od ostalih boraca, a danas govore da je ponajbolji hrvatski poluteškaš.
''Mma sam krenuo trenirati s 20 godina kad sam upisao fakultet u Zagrebu i preselio se tu. Krenuo sam zapravo trenirati na nagovor svog brata koji je bio već duže vremena u tome i koji je bio puno više zaljubljen u ovaj sport od mene. Ja nisam nikad ni razmišljao o tome da ću biti MMA borac, da ću živjeti od toga, da će mi to biti posao. Sve se to dogodilo nekako spontano u mom slučaju, znam reći da je ovaj sport izabrao mene, da nisam ja izabrao ovaj sport.
Često prije mečeva sam se znao zapitati jesam li dovoljno dobar, jesam li dovoljno trenirao, zaslužujem li tu pobjedu, ali vjerujem da je to sve dio sazrijevanja i dio odrastanja i da to dolazi s godinama. Sad znam da nema više takvih misli u mojoj glavi, znam za što sam spreman, sad znam da je ovo moj posao, moj život, i da trebam svo ovo vrijeme koje provodim odvojen od svoje obitelji i zemlje naplatiti kad dođe vrijeme za to.''
