Nakon što su prošlu sezonu završili s omjerom 16-1 u play-offu, Warriorsi s još većim izgledima kreću u pohod na četvrto uzastopno i deseto ukupno finale u klupskoj povijesti. Samo su Celticsi i Lakersi igrali više finala, a samo oni i Jordanovi Bullsi uzeli više titula. Možemo slobodno reći da se stvara dinastija, jer barem još dvije sezone teško da će spustiti letvicu.
I da nije bilo ozljede Kawhija Leonarda, teško da bi danas stvari bile drukčije. Da, Spursi su ih imali na konopcima, ali samo u jednoj utakmici i teško bi takav ritam mogli držati tijekom cijele serije, a da Warriorsi ne uzvrate. Ono čime smo ostali uskraćeni jest najneizvjesnija serija koja je stajala na putu momčadi iz Oaklanda. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da su odradili jedno od najdominantnijih doigravanja koje je viđeno i sasvim zasluženo osvojili drugi naslov u tri godine.
Svijet za sebe
Koliko su Warriorsi poremetili NBA svijet govori nenormalno i ludo ljeto tijekom kojeg su se svi ostali utrkivali tko će složiti bolju supermomčad ili pokušati približiti svoju igru prvacima što je više moguće. I to je legitimno pravo svake momčadi. Biti što bliže savršenstvu. Ili težiti tome da dostigneš razinu najbolje košarke koja se trenutno igra. Uostalom, Golden State je taj koji je natjerao ostatak lige da krene u smjeru niskih petorki sa što više opasnih šutera.
Ali zašto su onda, uz dužno poštovanje prema najvećim konkurentima, Warriorsi još uvijek svijet za sebe? Kao prvo, zadržali su jednog od ključnih igrača u Igoudali. Njegova prisutnost je od iznimne važnosti za tu ekipu, jer radi se o petom članu impozantnog death lineupa i čovjeku čije je razumijevanje igre teško nadomjestiti. Zajedno s njim produljeni su ugovori i dvojici MVP-a, Curryju i Durantu, čime je klub vezao četiri All-Star igrača minimalno do 2019. godine.
Na sve to Warriorsi su još nadodali šutere Nicka Younga i Omrija Casspija te iz neobjašnjivih razloga od Bullsa dobili poklon pick u vidu sjajnog Jordana Bella. Klupa Warriorsa je prošle sezone završila na 23. mjestu s prosjekom od 32,5 poena po utakmici, ali to je iz razloga što su se rezervni igrači više fokusirali na postavljanje blokova, skupljanje skokova ili pronalaženje igrača na otvorenom šutu. Nova pojačanja trebala bi biti nadogradnja, iako im se uloga neće bitno mijenjati, dok u Bellu imaju potencijalnu zamjenu za Pachuliju i McGeea.
No, ono što aktualne prvake trenutno čini nedodirljivima je sustav igre koji je prilagođen trojici najvećih šutera na svojim pozicijama. Mogli bismo slobodno reći da nikad nisu zajedno igrala takva tri šutera. Toliko nesebična, ali opet dovoljno ubojita da ne znate s koje strane prijeti opasnost. I tako to ide u serijama pa neka prati tko može. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez Steve Kerra i njegove vizije od prvog dana na klupi Warriorsa.
Kerrova vizija
Kerr je u svojim počecima implementirao aspekte čuvenog triangle offensea, koji je igrao za vrijeme igračkih dana na vrhuncu s Bullsima. Ali za razliku od tvrdoglavog Jacksona u Knicksima, Kerr se nije odlučio na ekskluzivni triangle, nego je napravio nekoliko inačica koje je prilagodio profilu momčadi, a on je bio takav da je u prvi plan gurao izrazite šutere. I tako je krenuo hibridni triangle offense, koji je stvorio razornu napadačku silu te od momčadi s lošim protokom lopte napravio onu najbolju.
U njegovoj glavi to je bilo i jednostavno i komplicirano. Najvažniji element koji je trebao uzeti je bilo dodavanje, ali da svih pet igrača u petorci budu u stanju asistirati. Zato je bio potreban Bogut, a danas je Pachulia. Isto tako je u orbitu lansiran Draymond Green, koji je postao Golden Stateov Rodman. Moderniji i raznovrsniji nego što je ovaj bio, no s vrlo sličnom ulogom u momčadi.
Kerrova mješavina sustava stvorila je Warriorse koji plijene svojom igrom i jednostavnošću. Dovršila revoluciju u košarci koja je, doduše, počela small ballom Miami Heata s velikom trojkom, no svoj vrhunac doživjela je u Golden Stateu. I zato će teško netko preko noći srušiti ono što se gradilo godinama. Nešto što je moralo proći bezbroj pitanja i objašnjena i što je u svojem početku budilo sumnju. Ne zaboravite da je do prvog naslova Warriorsa bilo malo onih koji su vjerovali da se šutom može osvojiti prsten. To se nije dogodilo nikad prije.
Jedna nova kultura
Međutim, ovdje se ne radi samo o šuterima koji tricama rješavaju utakmice. Tu također govorimo o vrhunskoj obrambenoj momčadi bez koje ne bi ni bilo naslova. Warriorsi su nedodirljivi upravo iz razloga što u oba smjera igraju jednako kvalitetno i s jednakim intenzitetom. Što su dosegnuli razinu međusobnog povjerenja koju mnogi igrači nikad u karijeri ni ne dožive. Što su postali momčad koja drži tri najveća prosjeka asistencija po utakmicama u zadnja dva desetljeća. I što su sve to postigli u posljednje tri godine.
U Oaklandu je uspostavljena jedna nova kultura. Kultura u kojoj se svi osjećaju kao dio cjeline. A malo je takvih momčadi. Kerr je mudro sakupljao sve što je naučio tijekom karijere i od toga napravio svoj sustav. Ipak je radio s najvećim trenerskim umovima u povijesti. Od početka sezone 1995./96. devet od deset momčadi po ofenzivnoj učinkovitosti u jednoj sezoni bili su Bullsi iz 90-ih (gdje je Kerr igrao), Nashovi Sunsi (gdje je bio konzultant) i današnji Warriorsi.
Ni jedna od preostalih 29 momčadi momentalno ne može ono što mogu Warriorsi. Na tom je nivou Kerrova momčad. Pa čak i kad ne izgleda kako može, ali zato je jedina koja uspijeva prebaciti u višu brzinu tako da svi ostali odjednom izgledaju disfunkcionalno. Sva čast Spursima, Cavsima, Oklahomi, Houstonu, Bostonu i Minnesoti, ali Warriorsi su ti koji se pitaju ove sezone. S najdubljim rosterom i najvećim samopouzdanjem od kada su se formirali.
