Tada 23-godišnja talentirana košarkašica Hilal Edebal, danas 41-godišnja žena, nikad se nije oporavila od najteže posljedice nesreće: gotovo potpunog gubitka pamćenja!
Tri vijesti o kojima se priča
New York Daily News objavio je njezinu priču jer je tek nedavno shvatila da je nesreća u kojoj je ona izgubila pamćenje ista ona u kojoj je smrtno stradao Dražen Petrović. Detalja o nesreći ne sjeća se, već sve informacije koje ima crpi iz medijskih sadržaja i policijskih izvješća.
Ozljeda mozga koja je proistekla iz nesreće prouzročila je amneziju zbog koje nesretna žena pati od golemih rupa u sjećanju, psihičkih slomova i stalnih otkaza na poslu.
„Zašto je Petrović, čovjek takvog statusa i bogatstva, morao putovati iz Njemačke za Zagreb baš automobilom a ne avionom? Zašto sam ja morala baš tada biti u Njemačkoj umjesto u SAD-u, gdje sam studirala i igrala košarku? Zašto sam ja morala izgubiti karijeru a Dražen život, dok je vozačica uskoro mogla nastaviti svoju košarkašku i karijeru modela? Na koncu, je li Dražen prošao bolje od mene? Odnosno, bi li za mene bilo bolje da nisam preživjela?“, sve su to pitanja koja si Turkinja rođena u Njemačkoj svakodnevno postavlja.
Da je preživio, pitam se kakav bi život mogao imati, kad pogledate automobil, jasno vam je da ne bi mogao nastaviti karijeru...
„Jednostavno, to je prenepravedno. Sve je bilo savršeno u mom životu do tog dana i fatalne nesreće“, rekla je Edebal iz svog istanbulskog doma za NYDaily News.
Edebal je bila treća putnica u crvenome Volkswagenovu Golfu koji se zabio u kamion na njemačkoj autocesti sedmog lipnja 1993. godine, odnosno druga Petrovićeva suputnica uz vozačicu Klaru Szalanty, ondašnju djevojku tada 28-godišnjega hrvatskog košarkaša.
Ondašnji su je novinarski izvještaji iz nepoznatog razloga pogrešno identificirali: navodili su je kao Hilal Haene, te pisali da je 53-godišnjakinja. Prema nekim od mnogobrojnih netočnih verzija, treća je putnica u automobilu bila Klarina majka.
Na stražnjem je sjedalu, međutim, sjedila tada 23-godišnja košarkašica Sveučilišta Niagara, na kojem je završila svoju prvu sezonu. Ondje je ubrzo izgubila pravo na stipendiju, pošto je osam tjedana provela u komatoznom stanju u bolnici, sa slomljenim kostima ruke i kuka.
„Posljednjih je 18 godina bilo jako teško. Dražen je poginuo, i to je užasno, ali da je preživio pitam se kakav bi život mogao imati. Kad pogledate automobil, jasno vam je da ne bi mogao nastaviti karijeru. I pitam se kako bi podnio činjenicu da više ne može igrati košarku.“
„Bilo mi je vrlo teško. Dugo sam vremena bila na terapijama. U potpunosti sam izgubila pamćenje. Nisam prepoznavala ništa u Münchenu, gradu u kojem sam odrasla. Kamo god da sam pošla, roditelji su me morali dovoditi natrag.“
Prije dvije godine Edebal je iskusila mali pomak u smislu samosvjesnosti svojih osjetila, ali sve skupa i dalje je jedan "frustrirajući i poražavajući proces".
„Liječnici su mi rekli da će se moj mozak nakon šest do osam godina u potpunosti oporaviti, da će biti kao što je bio prije nesreće. Nažalost, nisam to dočekala. S vremenom sam odustala, zahvalna da sam preživjela, da mogu barem hodati i da mogu govoriti.“
Edebal se tijekom rehabilitacijskog procesa pokušala ubiti. Tako su barem njezin pokušaj bacanja s prozora stana njezinih roditelja, koji se nalazi na 17. katu zgrade, procijenili liječnici. Spasio ju je 24-satni medicinski nadzor koji je imala.
„Nisam planirala skočiti zato da se ubijem. Željela sam se probuditi iz sna. Mislila sam da ću, kad skočim, prestati sanjati ovu moru.“
Šteta. Petrović i ja bili smo puno, previše premladi. Sve je moglo biti drukčije...
Toga kišnog predvečerja na autocesti kod Ingolstadta crveni se golf kojim je upravljala Klara Szalanty, današnja supruga direktora njemačke nogometne reprezentacije i bivšeg reprezentativca Olivera Bierhoffa, zabio u kamion koji je izletio sa suprotne trake, probio zaštitne ograde i prepriječio se preko gotovo cijele širine ceste.
Edebal je putovala sa svojom prijateljicom pristavši joj učiniti uslugu. Klara je željela društvo na autoputu od Münchena do Frankfurta, gdje su zajedno pokupile Petrovića na aerodromu. Onamo je hrvatska reprezentacija doputovala iz Poljske gdje je igrala kvalifikacije za Europsko prvenstvo iste godine. Umjesto da s ostatkom momčadi sjedne na zrakoplov za Zagreb, Petrović je, nošen čežnjom da vidi svoju ljubavnicu, odlučio putovati automobilom.
„Znala sam Dražena preko Klare. Čak sam i gledala neke njegove utakmice za New Jersey. Bio je vrlo drag čovjek.“
Oko 17.20 sati crveni se golf punom brzinom zabio u kamion-cisternu koji je bio posred ceste. Prema policijskom izvješću, vozač kamiona izašao je iz vozila i signalizirao vozačima nadolazećih vozila da uspore trčeći im ususret. No, za crveni je golf bilo prekasno. Klara je pokušala skretanjem izbjeći neizbježno, čime je Dražena na suvozačkoj strani automobila ostavila posve ranjivim na udarac koji će uslijediti. Dražen, koji je nevezan spavao, izletio je kroz prednje staklo, te je glavom udario u cisternu poginuvši na licu mjesta. Edebal, 188 centimetara visoka sportašica, koja također nije bila vezana, udarila je glavom i tijelom o stražnje sjedalo.
„Roditelji su me svakodnevno dolazili posjećivati premda im je za to trebalo dva sata vožnje. Liječnici su im stalno govorili da bih mogla preživjeti. Nikad im nisu rekli da ću preživjeti.“
U cijelom slučaju i dalje ostaje neispričana priča Klare Szalanty, koja odbija svaki zahtjev za razgovor na bolnu temu. Udala se za Bierhoffa 2001. godine, nakon što je zaključila svoju košarkašku i karijeru modela.
Prema izvještaju Süddeutsche Zeitunga iz 1996. godine, Klara je nakon nesreće provela tjedan dana na intenzivnoj njezi. Jedini fizički trag nesreće mali je ožiljak nad njezinim lijevim kapkom. Ubrzo nakon nesreće ponovno je vozila bez problema, vratila se poslu fotomodela u Sjedinjenim Državama te nastavila profesionalnu košarkašku karijeru u Njemačkoj.
Naravno da nije namjeravala ubiti Petrovića, ali definitivno je vozila prebrzo. I upropastila mi život...
Edebal je za NYDaily News rekla da je Szalanty bila izložena golemome emotivnom stresu nakon nesreće, uključujući i prijetnje smrću Draženovih obožavatelja. No, također je rekla da njezina nekadašnja prijateljica snosi najveću krivnju za to što se dogodilo. Prema informacijama koje je izvukla iz policijskog očevida, Klara je vozila prebrzo u trenutku nesreće, čak je, za razliku od drugih vozača na prometnici, neposredno prije sudara ubrzavala. Iako na tom dijelu autoceste, baš kao i na većini kvalitetnih njemačkih autocesta, nije bilo ograničenja brzine, drugi su vozači, samo zbog toga što su vozili sporije, svi odreda uspjeli izbjeći prepriječeni kamion zaobilazeći ga krajnje sdesna, zaustavnom trakom.
„Naravno da nije namjeravala ubiti Petrovića, ali definitivno je vozila prebrzo. I upropastila mi život.“
U magli je Edebal da ju je Klara posjećivala u bolnici, a srele su se neposredno nakon nesreće i nekoliko puta u minhenskim kavanama. No, Edebal je sve to u magli i sjeni. Ne sjeća se, jer se ne može sjećati, jesu li ikad razgovarale o nesreći.
„Uistinu ne znam o čemu smo razgovarale. Ona je odjednom nestala iz mog života. Udala se. Nisam je vidjela odavno.“
Dok Draženovo ime danas živi u legendi, Edebal živi sama u Istanbulu. Ne može se riješiti zaborava koji je obavija. Pokušala je razviti sustav, kao što je činio Guy Pearce alias Leonard Shelby u Nolanovu Mementu boreći se s anterogradnom amnezijom. Kao i u filmu, svi su njezini pokušaji ostali neuspješni. Sjeća se neko vrijeme pojediniih osoba i stvari koje čini, potom sve zaboravi. Koliko god da se koncentrira, ne uspijeva svladavati svoje psihičke padove. Neprestano traži i dobija poslove kao kvalificirana prevoditeljica koja u jeziku i pismu savršeno barata turskim, njemačkim i engleskim jezikom. Pokušava živjeti normalno. No, otkazi slijede ubrzo nakon zaposlenja.
„Sve zbog mozga. Otpuštaju me jer ne mogu zapamtiti sadržaj telefonskih razgovora, niti osobe s kojima sam razgovarala. Zaboravljam na poruke koje bih trebala prenijeti.“
Novi je radni početak pokrenula prije dva tjedna u Istanbulu u jednoj turističkoj agenciji. Nada se da će joj Turska donijeti više sreće od Njemačke.
„Ne želim se predati jer želim raditi. Premlada sam za mirovinu. Bijesna sam jer je ovo što mi se događa prokleto nepravedno. Nisam vozila automobil a ovako patim. Bila sam košarkaška reprezentativka. Od tog sam posla mogla živjeti“, rekla je 41-godišnjakinja dodavši:
„Šteta. Petrović i ja bili smo puno, previše premladi. Sve je moglo biti drukčije.“
Autor teksta Stefan Bondy zaključio je pak da je tragična nesreća devastirala mnogo obećavajućih prilika: karijeru i život mlade košarkašice izravno, a posredno i dva potencijalno velika košarkaška projekta: momčadi New Jersey Netsa i hrvatske reprezentacije.
