Kaže jedna poslovica griješiti je ljudski, ali u greškama ustrajati obilježje je luđaka. Slično bi se moglo reći i za hrvatsku košarku, koja ništa nije naučila na vlastitim pogreškama i koju čeka vrlo neizvjesna budućnost. Ona koja je će pokucati na vrata za samo dva mjeseca, jer tada počinje novi sustav kvalifikacija bez igrača iz NBA-a, a vjerojatno i Eurolige.
Ne plasira li se Hrvatska na SP 2019., mogla bi uslijediti suša od četiri godine bez ikakvog velikog natjecanja. Četiri godine da nećemo gledati reprezentaciju u najboljem sastavu. Većina će u ovom trenutku reći možda i bolje da je tako. Ionako nikad ništa od njih. I razumijemo ih. Sve je manje mazohista koji mogu probavljati ono što je košarkaška reprezentacija u stanju proizvesti.
Puno je pitanja, a malo vremena i odgovora. Međutim, ne možemo pustiti ruke od svega. Ne ako volimo taj sport i ono zbog čega smo silnih godina sjedili ispred malih ekrana, odrastali gledajući Dražena i Kukoča i vjerovali da se nešto može promijeniti. Unatoč svemu. Ne možemo odustati ni zbog nekolicine igrača koji će i dalje dolaziti igrati za reprezentaciju, ali zato moramo krenuti ispočetka te iz novih temelja. Svatko u svojoj domeni.
Nema više najava medalje
Bilo bi dolično da prvo krenemo od sebe. Da, mi mediji imamo krivice u tome što smo više puta stvarali euforiju i što smo vjerojatno previše uzdizali neke naše igrače, a da za to nije bilo dovoljno podloge. Isto tako najavljivali smo da ova reprezentacija ima kvalitetu za medalju. No, mediji nisu i ne mogu biti glavni razlog problema višegodišnjeg uništavanja i osiromašivanja košarke. Od onih najmlađih do seniorske vrste.
Ali prije nego krenemo dalje i prije nego malo zagrebemo u srž problema po prvi put odgovorno tvrdimo, ili barem ovaj novinar, da više nikad nećemo napisati kako Hrvatska ide po medalju. Zašto? Iz jednostavnog razloga što nemamo na to pravo prije nego se i stvarno nešto dogodi. Ne više. I zato što smatramo da je vrijeme za nov početak. Početak koji je svima potreban, a najviše savezu i ljudima koji ga vode.
Kad smo kod saveza. Gospodo, došlo je vrijeme da Aco Petrović i slični ljudi prepuste mjesto nekim novim vjetrovima. Pod time mislimo na kompletnu reorganizaciju trenerske škole i svega onog što bi ona trebala predstavljati. Jer bez kvalitetne struke neće biti ni kvalitetnih rezultata. Nema više zaključavanja trenera u svlačionicu i manjka respekta prema suigračima, što su neke današnje mlade zvijezde znale raditi i što im se dopuštalo.
Kompletan reset sustava
Dosta je bilo privilegiranih. U mlađim kategorijama svi moraju biti jednaki. Inače ćemo nastaviti sa stvaranjem prenapuhanih ''zvijezda'' koje onda dođu u odrasli svijet i tada shvate da se ozbiljna košarka igra na nekoj drugoj planeti. Dosta je toga da se djecu gleda samo kroz 200kn članarine, kao što je to većinom slučaj. Ne tvrdimo da su svi takvi, ali kontinuirano zapuštanje mlađih uzrasta nas je i dovelo ovdje gdje smo i danas. Bez sustava, bez mladih trenera i bez puno ozbiljnih igrača.
Sama činjenica da godinama nismo proizveli playmakera puno je tragičnija od poraza protiv Rusije. Zato treba zasukati rukave i vratiti se osnovama. Osnovama koja će vratiti djecu sa smiješkom u dvoranu i koja će napraviti bazu za daljnju selekciju igrača. Koju neće istjerati iz dvorane zato jer kao desetogodišnjaci ne mogu dobaciti do obruča, jer možda imaju talent da jednog dana postanu bolji od svih iz svoje generacije. Da postoji struka koja će se baviti njima, a ne od njih stvarati nešto što nisu. Struka koja će prvo gledati naobrazbu, a tek onda rezultat.
Gospodo, krajnje je vrijeme za kompletan reset sustava. Sustava kojeg nemamo. Pa Hrvatska je na ovom Eurobasketu imala jednog igrača koji zarađuje novac u Euroligi. NBA nije nužno mjerilo kvalitete, uvjerili ste se i sami. Sve dok ne dođemo do toga da sami stvaramo i budemo strpljivi, nećemo ni napredovati. Zazivanje duhova prošlosti i hranjenje mitologijom nisu rješenja.
U ovom momentu Hrvatsku su ''prešišale'' zemlje poput Finske, Latvije, Slovenije, Njemačke itd. Zašto? Zato što imaju sustav i strpljivo rade. Ne razbacuju se kojekakvim izjavama i najavljuju velike stvari bez pokrića. A sumnjamo da imaju više kvalitete. Ovdje se ne radi samo o kvaliteti nego i onom što je nekad krasilo reprezentaciju bivše države – rad s mladima. Ponavljamo, mediji također snose dio odgovornosti. Mi, ako hoćete slobodno. I zato ponavljamo – nikad više po medalju.
Nije slučajno da Eurobasketom odzvanjaju imena Luke Dončića, Kristapsa Porzingisa ili Laurija Markkanena. Sve redom golobradih mladića koji nemaju teret i koji ovu igru doživljavaju, na kraju, samo kao igru. Natjecateljsku igru. Ne pitanje života ili smrti pa da sve odjednom postane muka. Pa u ovome bi trebali uživati. Nešto što se s godinama zagubilo na proputovanju Hrvatskom. Jedino u čemu smo postali dobri je međusobno optuživanje i bježanje od problema. Ne samo u košarci, stvar je čitavog društva.
Kako bi se stvari pokrenule s mrtve točke, maknimo ega na stranu i primimo se posla. No, taj posao neće donijeti rezultate preko noći. To nam je potrebno kako za deset godina ne bi postavljali nova pitanja: Tko je ugasio svijetlo u dvorani? Samo se sustavom može izaći na pravi put. Za to nisu potrebne ni spektakularne dvorane, nekad se radilo i na školskim igralištima. Onaj tko želi raditi, naći će mjesto za raditi.
Spuštanje na zemlju moglo bi nas jednog dana učiniti boljima. Ako ništa drugo, zbog dobrobiti nekih novih klinaca. I onih koji su tek stasali. Veliki igrači rađaju se u velikim utakmicama, a da bi se došlo do toga potrebno je poštovati igru i sve oko nje. Svatko mora znati svoje mjesto, a ne da se nakon nekog natjecanja otkrivaju problemi koji su se gurali pod tepih. Ili da se tek onda počne razgovarati. Da je Aco imao htjenja sjesti s najboljim igračima na pripremama, pa makar to trajalo do jutra, možda bi imao više saznanja u kojem su mentalnom stanju i što žele.
Tek kada se pokrenu stvari na dnu, onda će profunkcionirati vrh piramide i vratit će se nekad izgubljeni sjaj. Ne shvatimo li ovo kao opomenu, možda više nikad neće biti prilike. U sport se ulaže sve manje, a djecu je sve teže natjerati u dvorane, odnosno puno je drugih zanimacija koje im mogu odvratiti pažnju. I tu dolazimo do psihologije i uloge trenera. Ali trenera koji će biti obrazovani i pošteno plaćeni s jasnom vizijom što se treba raditi.
Nije prekasno, ali bi moglo biti
To nije lagano, no ako je Henrik Dettmann, čovjek koji se proslavio s Njemačkom i Nowitzkim, mogao od košarkaški nepoznatih Finaca napraviti reprezentaciju za kojom luduje cijela zemlja, onda može i Hrvatska. Znate što je Dettman napravio? Prvo je Fincima rekao da s njima nema o čemu pričati, jer ne razumiju košarku, a onda u sve mlađe kategorije uveo isti sustav. Onaj koji gaji seniorska reprezentacija. I gle čuda, Finci igraju košarku. Međutim, Dettman to radi od 2004. pa naovamo. I bio je strpljiv.
Stvarati, stvarati i stvarati. U suprotnome, porazi poput ovog od Rusije bit će još i dobri. Treba krenuti od nule i otvoreno reći kako trenutno hrvatska košarka nije ni sjena nekih starih vremena niti će skoro to biti. I ne se baviti prozivanjem onih kojih nema. Da postoji sustav vrijednosti i da savez uistinu dobro radi, ne bi ih dugo trebalo nagovarati da igraju za reprezentaciju. Jasno da danas to nije više kao nekad i da će uvijek biti igrača koji će otkazivati. To je tako u modernoj košarci. Ali da bi reprezentacija postala poželjno mjesto, ne može se samo mahati zastavom i busati u prsa.
Pod samim resetom mislimo i na smjenu generacije, jer oni koji u naponu snage nisu uspjeli nešto napraviti, neće to biti u stanju ni sutra. Najbolji primjer je još uvijek aktualni izbornik. Nažalost, za većinu njih je prekasno, no za Šarića i njemu slične nije, ali naučimo ih nekim novim postulatima i doći će dan kad će nam svima biti drago. Stići će klinci koji će znati cijeniti reprezentaciju i koji će uživati igrajući u hrvatskom dresu. Ali treba ih voditi i dovesti do toga.
