Neki su, koji možda nisu vidjeli završnicu finala NLB lige, komentirali cijelu dramu 'pa što, takve se stvari stalno događaju'. No, iako je košarka takav sport (mada svi za svoj sport kažu istu stvar), pobjeda Partizana je prilično nevjerojatna i teško da će se ovim klubovima ovakva situacija ponoviti sljedećih pedeset godina.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Vujošević: Taj koš je sreća, vratit će se to Ciboni negdje
>> Cibonina žalba stigla, NLB odgodio odluku za sutra
Podsjetimo, u zadnjoj su sekundi velikog finala regionalne košarkaške lige pale, ne jedna, već dvije trice. Opet, u jednoj jedinoj sekundi. Prvo je za Cibonu zabio Bojan Bogdanović, koji do tada nije bio 'prisutan' na parketu. Mladi igrač Cibone zabio je tricu 0.6 sekundi prije kraja za, kako se mislilo, pobjedu od dva razlike i titulu. Bila bi to priča slična onoj u produžetku velikog olimpijskog finala kada je Sidney Crosby zabio zlatni gol SAD-u za zlato Kanade.
No, na nažalost u Areni to nije bio kraj. Ostalo je tih 6 desetinki, 60 stotinki ili 0.6 sekundi. I to je bilo dovoljno da Partizan izvede, Kecman primi i ispali loptu sa svoje polovice desetinku prije sirene. I to usred Zagreba u finalu pred rekordnom posjetom jednoj košarkaškoj utakmici u Hrvatskoj (15 600 gledatelja).
Podsjeća to na onu nesretnu utakmicu s Turcima u Beču. Bilić i njegovi dečki već su slavili, a onda katastrofa. Tada se jednostavno nismo imali na koga ljutiti, izbaciti frustracije, pa i opsovati. A na koga da se sad ljutimo? Na košarkaše koji su praktički cijelu sezonu igrali bez plaće u klubu koji se raspadao? Pa što ako su slavili prerano. Gledalo ih je toliko navijača, ušla je trica za prvi NLB naslov, mislili su da je kraj, a nije bio.
Trebamo li se ljutiti na zapisnički stol? Treba reći kako malo koji zapisničar u vlastitoj dvorani ne bi pustio tih 0.6 sekundi da iscuri. Ako bi netko i zapazio, dok suci vrate vrijeme, dok prestanu protesti, uz postavljenu obranu Kecman nikad ne bi zabio onu tricu. Tu treba odati veliko priznanje za poštenje zapisničarima za službenim stolom.
A treba li se ljutiti na slovenske suce zbog toga koša? Cibona je najavila žalbu zbog toga što su suci dopustili igru, a u terenu su bili pomoćni trener Cibone i ozlijeđeni kapetan Rozić? No, sjećate li se neke dosuđene tehničke nakon slavlja momčadi koja je zabila za pobjedu u zadnjoj sekundi i čiji su igrači i stožer utrčali u teren? Zamislite da je tehnička svirana, Cibosi predvođeni Perasovićem bi ganjali suce do Slovenije…
Zato nakon još jedne tragedije na hrvatski način možemo samo čestitati Partizanu, čestitati i Ciboni i proglasiti ovo još jednim tragičnim pehom. No opet, nismo li imali dosta pehova i nepravdi u košarci? Naši istočni susjedi će reći da nam je prokletstvo počelo 1995. kada smo sišli s postolja u Ateni. Nažalost, više se nikad nismo popeli natrag…
