Naturalizacija košarkaša postala je sasvim normalna pojava u europskoj košarci. Posebno su je često koristile manje reprezentacije, kojima je jedan igrač iz NBA-a ili Eurolige mogao značiti ogromnu razliku. No, nisu je se libile ni velike sile. Španjolska je do medalja dolazila uz pomoć Nikole Mirotića i Sergea Ibake, Rusi su slavili s J.R. Holdenom, Njemačka je pokušavala s Chrisom Kamanom, a slične primjere imali su Grci, Talijani i mnogi drugi.
Tri vijesti o kojima se priča
Ono što izdvaja ovogodišnji Eurobasket jest činjenica da je broj naturaliziranih igrača bio najmanji u modernoj povijesti turnira. Trend oslanjanja na uvoznu snagu očito je u opadanju, a reprezentacije su pokazale kako i bez takvih rješenja mogu doći do vrhunskih rezultata. Ili možda jednostavno najboljim igračima Eurobasket više nije toliko privlačan.
Tek jedan naturalizirani igrač osvojit će medalju
Najbolji dokaz za to daje završnica natjecanja. Čak tri od četiri polufinalista nastupila su bez ijednog naturaliziranog igrača. Jedini izuzetak bila je Turska sa Shaneom Larkinom, no on je toliko godina u toj reprezentaciji da ga mnogi više i ne doživljavaju kao stranca. Time je jasno potvrđeno da kontinuitet, domaći talent i uigranost mogu biti snažniji aduti od brzih "popravnih rješenja".
Grci imaju Tylera Dorseya, ali njega su "naturalizirali" kao 18-godišnjaka, na račun grčkih korijena s majčine strane. Što se tiče Nijemaca, oni imaju igrača stranog porijekla, ali svi su rođeni u Njemačkoj, a izuzev Isaaca Bonge imaju i barem jednog njemačkog roditelja.
I četvrtfinalisti poput Litve i Slovenije dokazali su da se može bez naturalizacije, iako je Slovenija svog stranca planirala imati, ali spletom okolnosti došli su na natjecanje s "čistom" momčadi. Litva ih nikada u povijesti nije ni imala, kao i Srbija, koja je dugo bez medalje, ali uzimanje nekog Amerikanca im nikad nije bilo opcija. Gruzijin Kamar Baldwin nije bio prevaga, bio je tek četvrti ili peti najvažniji igrač svoje ekipe. Od svih četvrtfinalista, jedino je Jordan Loyd iz Poljske bio naturalizirani igrač koji donosi prevagu, koji je bio prva violina svoje momčad.
Talijanima i Izraelcima ovakav stranac nije ni trebao
Talijanima je Darius Thompson bio tek dodatak momčadi (5.7 poena, 2.5 asistencija), kao i Carrington Izraelu ((7.5 poena, 1.5 skokova). Tako dolazi do broj od devet reprezentacija u drugom krugu bez naturaliziranog igrača te samo sedam onih koji su ga imali. Gdje je Loyd uvjerljivo najvažniji svojoj momčadi. Slijede Larkin i Roberson te Baldwin, dok su gore spomenuti Thompson i Carrington mogli biti zamijenjeni bilo kojim Talijanom ili Izraelcem, bez prevelike razlike.
Sve to čini da ovogodišnji Eurobasket mnogi doživljavaju kao pobjedu onih koji se protive naturalizaciji igrača.
Samo sedam od najboljih 16 su imali naturaliziranog igrača
Vrijedi spomenuti kako je Loyd petoplasirani igrač na ljestvici strijelaca prvenstva. Znate li na kojem je mjestu idući naturalizirani igrač? Darral Willis iz Cipra, na 27. poziciji. Roberson iz BiH je 30., Larkin je 42., a Williams iz Portugala 48. strijelac prvenstva.
Meni asistencijama još slabije. Allman iz Crne Gore je 13., Larkin je 16., a Baldwin 25.
Srbija i Litva ostale su dosljedne svom stavu i nikad nisu posegnule za takvim rješenjem, a u kontekstu turnira pokazalo se da su upravo one države koje se oslanjaju na vlastitu košarkašku bazu bile među najuspješnijima.
Tek sedam momčadi od 16 u drugom krugu Eurobasketa imalo je naturalitiranog igrača.
Hoće li u budućnosti naturaliziranih igrača biti sve manje ili je ovo samo slučajnost, saznat ćemo već za dvije godine na Svjetskom prvenstvu u Katru.
