Veliki strateg, koji je u nastavku karijere do europskog trona vodio i Limoges i Panathinaikos, govorio je o najvećim trenucima svoje karijere, a velik je dio priče, dakako, posvetio trofejnim splitskim danima. Ipak, razgovor je počeo pitanjem o pariškom finalu 1991. godine kada je Split došao do svojeg trećeg uzastopnog naslova. Maljković je tada sjedio na klupi poraženog sastava Barcelone.
Odigrali smo 324 utakmice u četiri godine koliko sam bio trener Jugoplastike
'Znao sam da će to biti teška utakmica jer je Split imao mnogo talentiranih igrača poput Tonija Kukoča, Velimira Perasovića i Zorana Savića. No, danima prije finala, kao i prije same utakmice, rekao sam svojim igračima da se posebno bojim Savića jer mislim da Kukoč i Perasović neće imati svoj dan. Nažalost, bio sam u pravu jer je Savić bio MVP finala, iako je za najboljeg igrača izabran Kukoč. Sjećam se da je George Eddy tijekom konferencije za novinare pitao Kukoča je li Savić zaslužio biti MVP i Kukoč se složio, naravno. Zoran je zbilja odigrao dobru utakmicu, ali Split je imao i veliki doprinos Avyja Lestera. On je odigrao samo jednu dobru utakmicu - finale 1991', rekao je u uvodu danas 57-godišnji stručnjak.
*Koliko ste ponosni time što ste stvorili splitsku momčad, možda i najveću u povijesti europske košarke?
'Ne tako davno Jugoplastika je izabrana za najbolju europsku momčad svih vremena, ali nije tako izgledalo na početku kad sam počeo raditi u klubu. Duško Ivanović, Petar Naumoski i Savić nisu tada bili u momčadi, a uz to smo igrali i bez stranaca. Puno smo uložili u naše mlade igrače i to nam se isplatilo. Mislim da nijedna druga momčad nije tada radila kao Jugoplastika. Nismo imali nijedan slobodan dan, svakodnevno smo naporno trenirali bez obzira na mladost igrača. Moji su igrači voljeli košarku i bili su veliki profesionalci, s nevjerojatnom voljom da svakim danom budu sve bolji.'
'Odigrali smo 324 utakmice u četiri godine koliko sam bio trener, a za razvoj te momčadi moram odati priznanje i španjolskoj košarci. Svaki slobodni tjedan tijekom ljeta koristili smo za odlaske u Španjolsku gdje smo igrali prijateljske utakmice. Igrači poput Žana Tabaka, Perasovića, Ivanovića i Savića, koji su kasnije igrali za španjolske klubove, poznavali su Španjolsku bolje od lokalnih košarkaša (smijeh). Te su prijateljske utakmice u Španjolskoj pomogle Rađi, Kukoču, Tabaku i ostalima da postanu bolji igrači i bolja momčad'
