Lea Vukić, rođena Zagrepčanka, nema još ni 19 godina, a već se okrunila naslovima prvakinje Hrvatske u dva sporta – vaterpolu i košarci. Uz to je i seniorska reprezentativka Hrvatske koja u prvom dijelu ove sezone igrala košarku za dva kluba iz dva grada, na dvije različite razine – juniorski za Trešnjevku 2009 u Zagrebu i seniorski za ŽKK Zadar Plus u Zadru, da bi se u drugom priključila seniorkama Trešnjevke. Dio srca joj je i na jugu Hrvatske, u Konavlima, odakle joj je otac.
Tri vijesti o kojima se priča
Odrasla je u obitelji u kojoj je sport bio dio svakodnevice: otac Hrvoje bio je vaterpolist, a majka Marija košarkašica. Taj spoj, uz rad i brzu prilagodbu, doveo ju je do toga da u kratkom vremenu izgradi ozbiljnu košarkašku priču. Prošla je sve mlađe reprezentativne selekcije, a nedavno je debitirala i za seniorsku reprezentaciju u kvalifikacijama za EuroBasket. Kad ju gledate, kao da gledate žensku verziju Luke Božića i ta joj usporedba baš godi. Uz klasičnu košarku, sve je prisutnija i na 3x3 sceni pa ćemo je tako i ovo ljeto gledati na PRO 3X3 Touru, dok je od rujna čeka novi veliki korak – odlazak na sveučilište Yale.
Sportski geni
Lea, sport ti je praktički u genima. Koliko su na tvoj put utjecali roditelji?
"Moji roditelji imali su jasnu ideju da mene i sestru odgajaju tako da prije svega budemo motorički sposobne. Do desete godine prošla sam nekoliko godina gimnastike i univerzalne sportske škole, gdje smo zimi skijali, a ostatak godine radili osnove raznih sportova i gimnastiku. S deset godina počela sam ozbiljnije trenirati vaterpolo u Kanadi, gdje je tata tada bio trener. Mama se nije bunila jer mi je to tada bilo zabavno, a njima je bilo najvažnije da se sestra i ja bavimo bilo kojim sportom."
U vaterpolu si već bila prvakinja Hrvatske u tri uzrasta. Je li bilo teško napustiti sport u kojem si već bila na vrhu?
"Nije. Košarka je jednostavno bila i ostala ljubav. Teško bi me bilo tko spriječio, čak i u tim godinama."
Sve je krenulo od trenerice Ane Vrsaljko
Koji je bio konkretan trenutak kada si odlučila da je košarka tvoj put, a ne vaterpolo?
"Kad sam rekla roditeljima da se želim prebaciti na košarku, nisu bili oduševljeni. Mama je smislila plan da me pošalje na košarkaški kamp jer je mislila da kad ja vidim koliko su druge cure ispred mene da će me proći volja za tim. Plan se spektakularno izjalovio jer je trenerica Ana Vrsaljko koja je kamp Belece organizirala, rekla mami i tati da sam ja super za košarku i praktički me upisala kod Deana Nemeca u ŽKK Trešnjevku, ha, ha, ha..."
U vrlo kratkom vremenu osvojila si niz naslova prvakinje Hrvatske u košarci. Kako objašnjavaš tako brz prijelaz i prilagodbu?
"Svaki uspjeh je kombinacija teškog rada, pravog okruženja i malo sreće, pa tako i taj moj put. Kad sam jednom odlučila da ću se baviti košarkom, roditelji su stali iza mene i počela sam individualno trenirati. Od svoje četrnaeste godine na prste jedne ruke mogu prebrojati tjedne u kojima nisam radila dodatno, mimo svojih klupskih treninga. Jedne godine, kad sam bila posuđena u Folku Borovje, išla sam na svoj individualni trening ujutro, zatim na klupski trening u Trešnjevci, a onda biciklom na Folkin trening. I tako tri treninga dnevno. Te godine me i reprezentativna trenerica Jacović stavila u gradsku selekciju kao zadnju igračicu na popisu — ne zato što sam bila dobra, nego zato što sam se toliko bacala po terenu i trčala da joj je to bilo simpatično", kazala je i nastavila:
"Na svaku tu malu priliku koju bih dobila u raznim klubovima i sredinama odgovarala sam radom od sto pedeset posto i velikom energijom. Isto tako, imala sam sreću da sam kao mlada došla u ŽKK Trešnjevka jer je, zbog metodike rada i talenta igračica oko mene u mlađim kategorijama, to bilo fantastično mjesto za razvoj. Svake godine, nakon reprezentacije, dok bi se druge cure spremale na more, ja bih se spremila na put u Kanadu, gdje bih po dva do tri tjedna prije početka sezone trenirala s privatnim trenerima, često i dva puta dnevno. U sezoni već godinama treniram tjedno s Dejanom Mladenovićem, a zadnjih par godina i s Danielom Lutzom, čiji sam ja valjda jedini učenik koji ne ide u NBA, ha, ha, ha... I naravno, sve to vrijeme idem i na klupske individualne treninge kad god stignem. Roditelji mi nekad u šali kažu da bih trebala igrati kao LeBron, a ne kao Lea, koliko su života potrošili podržavajući moj košarkaški razvoj. Tako da se možda ljudima čini da je moj put brz, ali iza toga stoje sati i sati rada s stručnim ljudima koji su na tom putu ulagali u mene. Nitko ne uspijeva sam. I, naravno, moraš imati malo sreće."
Dva grada, dva kluba, dvije razine natjecanja
Ove sezone si igrala za ŽKK Zadar Plus u seniorkama i juniorsku/seniorsku košarku u Trešnjevci 2009. Kako su izgledali ti tjedni na relaciji Zagreb - Zadar?
"Tjedno bi odradila tri klupska treninga sa Trešnjevkom i onda sam dva dana provodila u Zadru s ekipom dolje. To sve jest bilo dosta naporno. Bez suradnje svih strana teško da sam mogla to izvesti. Moja škola Benedikt Kotruljević mi je tu jako izašla u susret s odgađanjem ispita i odgovaranja, uprava i treneri ŽKK Zadar Plus su pristali da treniram skraćeno i naravno trener Nemec je sve to podržao. Jako mi je igrački koristilo to pola sezone u Zadru u kojem su me fino prihvatili, tako da je to svakako bilo vrijedno napora. Ovim putem svima jedno veliko hvala."
Koliko ti igranje seniorske košarke već sada pomaže u razvoju i što je najveća razlika u odnosu na juniorsku razinu?
"Dok sam bila na U15 i U17 razinama, igrali smo regionalnu WABA ligu pa je, zajedno s našom ligom, bilo dosta kvalitetnih utakmica. Ja sam uvijek koristila te juniorske utakmice kako bih isprobala neke nove poteze s treninga i igrala malo slobodnije. Važno je također biti nositelj igre na nekoj mlađoj razini kako bi osjetio taj pritisak prije nego što izađeš na seniorski parket, gdje više nema mjesta za greške. Na U19 razini većina ekipa prestaje igrati regionalna natjecanja, pa je samim time i manje utakmica, što predstavlja ozbiljnu prepreku u razvoju juniorki. Ove godine vidim da sve više juniorki igra i Prvu ligu i mislim da je to odličan potez, jer kao mlad igrač moraš biti na terenu, raditi greške i kroz njih učiti kako bi bio spreman za seniorsku košarku. Fizikalnost, brzina i sustav igre naše Premijer lige, kao i minute koje sada ovdje skupljam, odlična su priprema za Ameriku.“
Prošla si sve mlađe reprezentativne selekcije, a nedavno si debitirala i za seniorsku reprezentaciju u kvalifikacijama za EuroBasket. Kako si doživjela taj korak?
"Nisam se uopće nadala pozivu pa sam bila oduševljena da sam dobila priliku. Velika je stvar samo biti na treningu s našim standardnim reprezentativkama koje imaju EuroLeague, EuroCup i WNBA u svojim životopisima, kao i cijeli stručni stožer s tolikim iskustvom. Sve to me dodatno motiviralo i već sam neke stvari u svojim treninzima prilagodila zbog onoga što sam vidjela."
"Ako postoji nešto bolje od basketa, onda ja za to ne znam!"
3x3 košarku igraš još od vremena dok si trenirala vaterpolo. Kako je došlo do toga i što ti taj format donosi u razvoju 5 na 5 igre?
"Neka se nitko ne naljuti, ali 3x3 je moja prva i najveća ljubav. Ako postoji nešto bolje od basketa, onda ja za to ne znam (smijeh). Mislim da je 3x3 najbolji razvojni alat koji mladi igrač može imati na raspolaganju. Prvo zbog kraćeg trajanja napada moraš donositi odluke puno brže što povećava košarkašku inteligenciju. Naravno 1na1 igra je vrlo izražena i pušta se puno više kontakta pa moraš moći probiti svoju igračicu, da napraviš prednost. Za mene osobno, ja kroz 3x3 ja imam puno više prilike razvijati pick and roll igru nego u 5na5 gdje nisam u poziciji trenutačno da ja igram s loptom. Konačno u 5na5 se loša obrana na lopti da nekad sakriti, igrat ćeš zonu, doći će pomoć itd, dok si u 3x3 vrlo izložen ako ne možeš zaustaviti svog igrača pa moraš poboljšati i taj segment."
Prošlog ljeta igrala si na PRO 3X3 Touru. Gdje si sve nastupala, kakve si rezultate ostvarila i što ti je najdraže iz tog iskustva?
"Prošle godine sam bila na dva turnira na Hvaru i u Šibeniku. Na Hvaru su nas organizatori stavili u mušku U19 skupinu i neočekivano smo prošle do polufinala na oduševljenje publike koja je baš jako navijala za nas. Iza te utakmice prišlo nam je jako puno ljudi s pozdravima i riječima ohrabrenja, pa je bilo baš gušt vidjeti da se i publika toliko uživi u košarku. U Šibeniku smo stigle do finala, gdje su nas pobijedile odlične cure iz Kera Term – Melem, što je tim koji igra skupa već par godina i ima i nekoliko 3x3 reprezentativki. To je sve bilo malo ad hoc, samo smo se spremile i otišle bez ikakvog treninga, ali bilo je jako zabavno."
Već znaš raspored za ovu sezonu PRO 3X3 Toura – kakvi su planovi i koja je tvoja poruka djevojkama koje razmišljaju o 3x3 košarci?
"Ove godine pridružila sam se timu Konkvistadorice, koji je ženska inačica tima Brainwork Konkvistadori, a koji se već godinama natječe na PRO 3x3 Touru i ostalim domaćim i regionalnim turnirima. Spiritus movens je kapetan ekipe Marko Kero, koji nas je ove godine bolje organizirao te je već u planu nekoliko gradova, a nadamo se i većem broju ženskih timova. Prošle godine, kada sam slagala svoj tim, dosta cura koje sam pitala imalo je određenu averziju prema 3x3 košarci – smatrale su da to nije ozbiljna košarka ili su se bojale ozljeda. Mislim da postoji dosta takvih zabluda oko 3x3 košarke. 3x3 ima 1,5 milijun registriranih igrača u FIBA sustavu na globalnoj razini, a cijeli 3x3 ekosustav bilježi rast angažmana i do 37 % godišnje, što ga čini jednim od najbrže rastućih urbanih sportova", ističe i nastavlja:
"Naš PRO 3x3 Tour je izniman proizvod, i košarkaški i turistički. Organizatori paze na svaki detalj – od podloge, preko rasporeda, do promocije – i postoji jedna jako dobra vibra. Dobar primjer kako se to može uspješno kombinirati kod nas je reprezentativka Lea Miletić, koja je i bivši MVP Premijer lige, godinama u vrhu valorizacije naše lige, igra u seniorskoj reprezentaciji te iza sebe ima impresivnu internacionalnu karijeru. Kad bi više igračica sličnog kalibra počelo igrati 3x3, i rezultati bi bili puno bolji. Svim curama bih preporučila da probaju odigrati barem jedan turnir prije nego što odluče da to nije za njih.“
Odlazak u SAD
U rujnu odlaziš na Yale, je li odluka konačna i kako je do nje stiglo?
"Nedavno sam dobila i službenu potvrdu da sam primljena na Yale, pa sada više nema povratka. Prošlog ljeta išla sam na službene posjete u nekoliko škola i Yale mi se činio kao optimalna sredina. Oni se natječu u Ivy Leagueu, koji je otprilike 8.–12. konferencija po jačini od ukupno 32 konferencije u NCAA-u, pa se smatra tzv. mid-major konferencijom. Na timu trenutačno ima jako puno prostora za razvoj u košarkaškom smislu – imaju deficit na pozicijama dvojke i trojke, gdje se ja želim razvijati. Naravno, iz akademske perspektive Yale je među top 10 fakulteta na svijetu, a ja sam željela izabrati mjesto gdje ću dobiti i kvalitetno obrazovanje.“
Ljeto do rujna, hoće li biti vremena i za Kanadu u kojoj si provela dio djetinjstva?
"Budući da u rujnu dolazi taj iskorak u NCAA košarku, svakako će biti ‘radno’ ljeto. Planiram ići i u Kanadu i u Ameriku s ciljem da se što bolje spremim za sezonu koja me čeka."
