Jedan od najvećih hrvatskih košarkaška i član legendarne generacije Jugoplastike postao je tek osmi europski i treći hrvatski košarkaš koji je dobio najveću moguću čast – biti u Kući slavnih. Kruna je to Rađine karijere, ali i još jedno veliko priznanje za hrvatsku košarku. Ili ono što je ona nekad značila.

Ne želimo u ovom tekstu pisati o svim negativnostima koje su posljednjih godina zahvatile nekad najtrofejniji hrvatski sport. Niti želimo isticati je li i tko trebao biti izabran prije Dina Rađe u društvo besmrtnika. Sve se zna. Rađina bogata karijera govori sama za sebe.

''Ka Harley i Davidson''

Kuća slavnih u Springfieldu ne odaje počast igračima po principu političkih i rođačkih veza, ovdje ima mjesta samo za najveće pobjednike. A Dino Rađa to jest. Reći će to i Toni Kukoč, uopće ne spominjući sebe kad je u pitanju njegov suigrač iz mlađih i reprezentativnih dana. Jednakom mjerom uzvratit će i Dino.

Uostalom, takvi su i bili kroz cijelu karijeru, ''ka Harley i Davidson, nezamislivi jedan bez drugoga'', kao što je Rađa nedavno opisao u jednoj od svojih Facebook objava kojima posljednjih dana uveseljava košarkaške poklonike. Te njegove objave pravo su osvježenje koje najbolje govore u kakvom su vremenu odrastali i koliko su stvarno bili veliki.

Nažalost, danas u doba interneta i društvenih mreža tako nešto je nezamislivo. Prvenstveno jer se tada zarađivalo puno manje novaca i jer se nije sve vrtjelo samo oko novaca. Tada su počeci bili puno prirodniji i normalniji, ali u režimu koji mnogi danas ne bi izdržali ni par tjedana. Gdje je bilo i puno više poštovanja i znalo se gdje je kome mjesto.

Može se to nekome sviđati ili ne, ali ni Rađa ni Kukoč pa tako ni Jugoplastika ne bi postali to što jesu da nije bilo sustava rada s ciljem selekcioniranja najboljih mogućih talenata na čelu s vrhunskom strukom. Ne za rezultat u mlađim kategorijama, nego konačni uspjeh u seniorima. Svi koji su prošli bilo kakvu školu košarke u 80-ima i 90-ima znaju koliko je to značilo i koliko ih je izgradilo kao osobe.

Preteča modernih centara

Jedan od njih je i Dino Rađa, uvijek bez dlake na jeziku pokušavajući biti u skladu s temeljnim ljudskim vrijednostima. Čovjek s dobrim namjerama. Možda ne toliko uspješan operativac kao što je bio košarkaš, ali sa željom i voljom da pomogne. Neki možda ne znaju, ali Rađa je tijekom svoje igračke karijere bio i veliki radnik. A bez rada ne bi postigao sve što je postigao.

Bio je preteča modernih centara koji su danas u modi. Igrač od 210 centimetara koji je istrčavao kontre te imao takvu tehniku i ručicu da je uništavao pod košem u igri jedan na jedan. No Rađa nije dominirao snagom već znanjem. U prilog tome ide i činjenica da se u jednom od defanzivno najjačih perioda NBA-a hrvao i nosio s centrima koji su itekako dominirali parketima.

Pravi početak zbio se 1982., kada je došao u Jugoplastiku. Dogodilo se to pretežito zaslugom njegove majke koja ga je potjerala s kauča i doslovno natjerala na košarku, jer je s 15 godina bio visok 187 centimetara. Došao je, našao društvo i krenuo stvarati povijest.

Najskuplji sportaš Europe

S briljantnim Kukočem i društvom zacrtao je Jugoplastiku na košarkaškoj karti za sva vremena. Premda je izabran na draftu 1989. kao 40. pick od Boston Celticsa, tek je 1993. došao u NBA, otisnuvši se prije toga u talijanskom Il Messangeru postavši jedini košarkaš koji je bio i najskuplji sportaš Europe.

Nećemo ni pomišljati gdje bi danas završio na draftu. Vjerojatno negdje u konkurenciji za prvi izbor i s mogućnošću da se oko njega gradi momčad. NBA momčad. Iako nije bio pravi ''rookie'', njegovo ime i danas možete naći u mnogim statističkim kategorijama najboljih novaka Celticsa. Jedan je od devet ''rookieja'' te slavne ekipe koji je u prvoj sezoni zabio minimalno 1000 koševa.

Rađa nije kažnjavao obrane samo leđnom tehnikom na niskom postu, znao je igrati i licem prema košu te pogađati šuteve s distance. Zbog svog napadačkog repertoara nerijetko puta je bio stroj za koševe, igrač koji je nemilice znao zabijati na najvišem mogućem nivou. Sigurno bi i danas imao što za pokazati protiv profesionalnih igrača. Brzinu možda je izgubio, ali znanje i esenciju teško.

Tamo di mu je i misto

Da čast bude još veća u Kuću slavnih uveo ga je ni više ni manje nego Larry Bird. Doduše, nekim Amerikancima nije jasno otkud sad Rađa. Ipak je proveo samo četiri sezone u jednoj od najlošijih generacija Celticsa. No njegov doprinos košarci nemjerljivo je puta veći. Za mnoge od nas bio bi jednako cijenjen i da se nikad nije otisnuo preko bare. Jednako autoritativan i uspješan.

U to vrijeme u Europi su boravili zeznuti tipovi. Mnogi sjajni igrači koji se nikad nisu ni otisnuli u NBA, neki tek pred kraj svoje karijere. A potući takvu konkurenciju, pa i nakon povratka iz SAD-a, nije mogao svatko. Tu se prepoznaje veličina.

Danas će vjerojatno neki novi klinci brže i više zaraditi nego što su Rađa i njegova generacija, ali dostići njihov nivo uspjeha za većinu će ostati samo san. Jer, mjerilo one prave kvalitete bilo je i ostat će umijeće igranja i doprinosa samom sportu. I žrtva. Bez one prave žrtve, ali ne za mase i medije, nego sam u dvorani s loptom u rukama nešto je što se najteže postiže. I zato Dino jest tamo gdje mu je i misto, vječno u Springfieldu.