Po prvi put nakon 1997. godine San Antonio Spursi ući će u sezonu bez ijednog od velike trojke koja je obilježila dva desetljeća koja su formirala klub iz Teksasa kakvog danas poznajemo. Čudno, nestvarno pa čak bismo mogli reći i neprirodno. Pogotovo za sve nas koji smo bili tu od prvog dana. Od dana kad je na draftu izabran Tim Duncan.
Nakon što se i Manu Ginobili službeno oprostio, još je samo Tony Parker ostao igrati košarku. Ali znamo kako je Ginobilijevim odlaskom završila jedna era. Ne samo Spursa, nego i jedne neponovljive generacije koja je teško koga mogla ostaviti ravnodušnim. Sva trojica bila su posebna, ali jedan od njih isticao se nevjerojatnom nesebičnošću, strašću, intenzivnošću, kompetitivnošću i umjetnošću na parketu istovremeno.
Iznad svega čovjek
Bio je to Manu Ginobili, čovjek kojeg teško da možemo usporediti s bilo kime. I igrač kakvog više nikad nećemo gledati. Ne zato što više neće biti specijalnih košarkaša, nego zbog svega onog što je ujedinjavao u jednom – momčadski igrač, X-faktor, srce i duša ekipe i savršeni profesionalac. I to je samo za početak.
Svi mi koji volimo sport, a pogotovo košarku, prije ili kasnije susrećemo se sa sportašima kojima se divimo. Ponekad nas oni iznenade, jer iza površine se nerijetko puta krije nešto sasvim drugo. Ali ne kod ovog čovjeka. U jednom intervjuu koji je dao kad je upitan o svojoj ostavštini u Spursima jednostavno je rekao: ''Ne zanima me'', naglasivši kako je jedina ostavština do koje mu je stalo ona koju ostavlja kao osoba.
Ginobilijeva poniznost nešto je što ga je učinilo voljenim kroz sve ove godine. I ono što je radio na terenu, a malo je virtuoza poput njega. Zabavan za gledati, a ujedno vraški kompetitivan da ni s 40 godina na leđima nije pristupao s manje žara nego na svojim počecima.
Sjećamo ga se još iz vremena u Kinderu iz Bologne. Kad je onako lepršavo letio terenom, gurao lopte kroz noge, vrtio je oko struka, radio rollinge kao iz šale i zakucavao u lice kao da je to sasvim normalna stvar. Njemu je i bila normalna stvar. Poput razigranog dječaka koji je samo htio uživati u košarci i radeći to toliko profesionalno da danas mogu držati seminare o tome.
Jedna od najzanimljivijih, zadivljujućih priča NBA-a
Ginobili iza sebe ostavlja jednu od najzanimljivijih, zadivljujućih priča u NBA-u. Od igrača koji je u Americi bio slabo poznat te je izabran u drugoj rundi drafta kao 57. pick do jednog od najboljih šestih igrača svih vremena, budućeg Hall of Famera, četverostrukog NBA prvaka i čovjeka koji je sveukupno utjecao na igru na način koji se ne može naučiti.
I zato njegovim odlaskom košarka ostaje osiromašena. Ostaje bez svog heroja zbog kojeg su fanatični sportski zaljubljenici poput Argentinaca potezali tisuće kilometara ili neki čak i prodavali pokućstvo kako bi otišli barem na jednu utakmicu Spursa. Ne kako bi prisustvovali NBA utakmici ili gledali San Antonio već kako bi gledali Ginobilija u akciji.
Ni jedan Duncan na početku nije shvaćao o kakvoj se veličini radi. Kad mu je uzbuđeni Popovich 2002. rekao: ''Taj tip dolazi, a nitko u SAD-u ne zna koliko je dobar'', Timmy je samo odgovorio: ''Već sam čuo to od drugih. Kako god, vidjet ćemo.''
Duncan je tek kasnije uvidio o čemu se tu radi. Kad se obrambeni specijalist Bruce Bowen okomio na njega udaravši ga na treninzima gotovo cijelu rookie sezonu, a ovaj je samo išao, išao i išao. Bio je čudesni atleta koji nije prezao od ničega. Radio je nevjerojatne stvari koje su imale smisla, ali ponekad i one koje nisu imale smisla. Osim ako ih nije izveo Ginobili.
Neki će možda oplesti po njemu da baš i nije imao toliko impresivne brojke, ali ne zaboravimo da je kroz 16-godišnju NBA karijeru u regularnoj sezoni startao u samo 349 utakmica od njih ukupno 1057 koliko je odigrao. Ulogu igrača s klupe prihvatio je još 2007. i sve ove godine jednakim intenzitetom oduševljavao i bio konkurentan. Nećemo ga naći u statističkim kategorijama uz bok superzvijezdama, no to je ionako nebitno.
Učinio je košarku još boljom
Važno je jedino da smo istinski uživali u njegovim majstorijama. Da smo i u njegovim veteranskim godinama svjedočili potezima koji su nas samo mogli očarati. Da je bio primjer kako se igra za reprezentaciju i kako se treba natjecati izvlačeći ono najbolje iz sebe. Da je bio reformator koji je činio stvari koje nitko nikad nije vidio. I da odlazi u povijest kao jedan od najvještijih asistenata u povijesti košarke.
Njegova sposobnost postizanja koševa i prolaska kroz obrane činile su ga superzvijezdom koja je bila spremna prihvatiti ulogu s klupe. Znate li još kojeg takvog? I ne zaboravimo da je igrati na relativno visokoj razini s 40 godina nešto što se ne viđa često. Također, bio je pobjednik koji je u svojoj Argentini za mnoge postao ikona veća i od Messija. Bio je pobjednik koji je stavljao pobjede iznad svega ostalog.
Ni tijekom svih ovih godina nije posustajao biti nemilosrdan i nepredvidljiv. Mogao je promašiti nekoliko šuteva, imati lošu večer, a opet na kraju izvesti potez koji će sve baciti u trans i odlučiti utakmicu. To je bio Ginobili. Zaštićena vrsta napadača koje se rađa jednom u tko zna koliko godina. Vjerojatno za naših života više ne.
Košarka je sjajna igra, ali Ginobili ju je učinio još boljom. Uspio je postići to da će nam na njegov spomen ili onog što je radio srce uvijek zatitrati prisjećajući se kakav je bio užitak gledati ga. Kakav je bio pakleni igrač zbog kojeg je i ovaj novinar imao mnogo neprospavanih noći. Hvala ti, legendo!
