Hezonja, Babić, Žižić, Zubac i Bilan sve su igrači koji bi itekako pomogli hrvatskoj reprezentaciji. Pogotovo kad je riječ o Hezonji i Babiću, dvojici fizički potentnih igrača kakvih Aco nema puno na rosteru. Na stranu što je Hezonja daleko od dobrog obrambenog igrača, on i Babić svojim predispozicijama donose dimenziju više na vanjskim linijama. Samim time i više opcija za izbornika.

Ovako je Hrvatska ostala na samo šest igrača koji su prošle godine bili dio lijepe olimpijske priče. Prva petorka plus Filip Krušlin. A pripreme još nisu ni počele. Zadnjih mjeseci upravo su otkazi bili glavna tema rasprava u košarkaškim krugovima i među stručnim stožerom. Aco se nadao svima, no protiv viših sila jednostavno nije mogao.

Nikoga se ne može prisiliti da igra

Nećemo previše ulaziti u detalje zašto je koji igrač otkazao reprezentaciji, pretpostavljamo da je svaki za sebe imao opravdane razloge, iako osim Babića nitko od njih nije imao zdravstvenih problema zbog kojih je bio prisiljen odustati. Najviše, ipak, boli činjenica da se većinom radi o mladim igračima, kojima bi i po riječima većine hrvatskih stručnjaka bilo bolje da iskoriste ljeto u reprezentaciji te u natjecateljskom ritmu uđu u pripreme za novu sezonu.

O njihovim odlukama oglasili su se i drugi reprezentativci, prvenstveno oni stožerni, koji su jasno dali do znanja da ''ne žele u momčadi nekoga tko je neodlučan i nije spreman''. Onih koje nema nećemo razapeti na stup srama, kao što se to nekad znalo raditi hrvatskim košarkašima, a koji nisu baš zaslužili takav tretman. Kao ni gore spomenuti akteri.

Nikoga se ne može prisiliti igrati za reprezentaciju, to se želi ili ne želi. Onaj tko hoće igrati, pronaći će načina za to. Jasno je da nisu svi u istim ulogama u svojim klubovima i da nemaju svi jasnu sliku oko svoje budućnosti. Iz tog razloga ne možemo gledati sve kroz prizmu Bogdanovića i Šarića. U ovom trenutku njih dvojica su puno izgrađeniji igrači nego što su to Hezonja ili Zubac. Prema tome i njihova egzistencija je sigurnija. No, stoji činjenica da se oni žrtvuju bez obzira na sve.

Ukić i Teodosić najbolji primjer drugima

A jedan od onih koji je po tome zaslužio najveći respekt je često kritizirani Roko Leni Ukić. Kad pogledate koliki dugi niz godina se taj čovjek bez ikakvih problema odaziva u reprezentaciju je najbolji primjer za sve buduće generacije. I unatoč brojnim kritikama koje je morao pregrmjeti preko svojih leđa. To je kapetan. I radije bi uvijek gledali njega nego nekog naturaliziranog Amerikanca ili igrača kojeg se treba moliti.

Miloš Teodosić nedavno je za srpske medije izjavio kako ''uživa igrati za reprezentaciju''. Otkrio je i kao je CSKA od njega svako ljeto tražio da ne igra, ali to nije dolazilo u obzir. No, zašto onda i Srbija poput Hrvatske ima problema s odazivom mlađih još nedokazanih igrača u reprezentaciju? Doduše, kod njih je to slučaj sa Sveučilišnom reprezentacijom, ali radi se o igračima koji bi trebali participirati u novom sustavu kvalifikacija za velika natjecanja.

Jedan od razloga je i taj što se današnja košarka poprilično promijenila u odnosu na prije 15-20 godina kada je tako nešto bilo nezamislivo. Danas se oko košarke, kao oko nogometa, vrti kudikamo veći novac s kojim onda u paketu dolaze razni menadžeri i agenti, a koji se svi žele naplatiti. Kad tome pridodate i pokojeg ludog roditelja, onda dobijete pristojan krug ljudi koji utječu na odluke mladih igrača.

Pritom ne mislimo na to da oni nužno nagovaraju nekoga da otkaže reprezentaciji, iako ima i takvih slučajeva. Ali to vodi do diskutabilnih odluka u njihovim karijerama što onda rezultira kriznim periodima u njihovom igračkom sazrijevanju. A kolateralna žrtva u tom slučaju može postati reprezentacija.

Vrijeme će pokazati

Drugi sve češći slučajevi su kako igrači preko ljeta ostaju u svojim NBA sredinama kako bi se što bolje spremili za iduću sezonu. Srbija je iz tog razloga ostala bez Nikole Jokića, makar smo dojma kako je imao dovoljno vremena i za jedno i za drugo. Jokić nije igrač koji treba brinuti za svoju budućnost i njegov Denver nije ušao u doigravanje pa da je imao dugu sezonu poput nekih. I svejedno je otkazao Srbiji.

Zamislite samo da su tako nešto napravili Bogdanović ili Šarić? Bi li automatski bili proglašeni izdajnicima? Vjerojatno bi. Hezonjina odluka naspram Jokića izgleda normalno. Bez obzira koliko bi voljeli da je Mario u reprezentaciji, činjenica je da se njegova karijera nalazi na svojevrsnoj prekretnici i sljedeća sezona mogla bi biti ključna za njega. Vrijeme će pokazati je li donio ispravnu odluku ili ne. Mi smo mišljenja da je poput Jokića imao dovoljno vremena i da mu je reprezentacija mogla samo pomoći.

Ista stvar vrijedi i za Žižića i Zupca, a to najbolje potvrđuje Benderov odaziv. Ante Žižić je u ovom trenutku iskusniji igrač, koji je imao jako dobre izglede da bude startni centar Hrvatske. No, zbog Ljetne lige i odlaska u Celticse zatražio je isti tretman kao Bender i Zubac prošlo ljeto. Je li to pravi i jedini razlog, sa sigurnošću ne možemo znati. Ali ovo je već drugo uzastopno ljeto da otkazuje Aci Petroviću nakon što je prošle godine šokirao izbornika zaigravši ''ozlijeđen'' na NBA kampu u Trevisu.

Vraćanje kulta reprezentacije

Dobar dio toga posljedica je i dugogodišnjeg lošeg rada HKS-a i uništavanja kulta reprezentacije. Ne smijemo smetnuti s uma da je donedavno za mnoge bilo draže imati slobodno ljeto nego igrati za hrvatsku reprezentaciju koju će onda na kraju svi popljuvati. Što se godinama zanemarivalo igrače i vodilo savez bez vizije gdje to ide hrvatska košarka. Ni danas nisu stvari idealne i upravo zbog toga treba više nego ikad raditi na vraćanju kulta.

Prvi preduvjet za tako nešto je – atmosfera. Nešto u čemu je Aco uspio prošle godine, ali sad to treba nadograđivati. A za daljnju nadogradnju trebat će i rezultat. Mislite da bi hrvatski rukomet bio tu gdje je danas da nema rezultata? Istina, čak nas je i razmazio pa kad se ne osvoji medalja odmah sve treba smijeniti. U košarci se tek treba doći do onog prvog uspjeha koji će se okruniti podijem.

Povratak nekih starijih igrača uvelike bi mogao pomoći u tome. Hrvatska će ovo ljeto biti puno iskusnija nego lani, no ne bez mana (o tome ćemo u tjednima koji dolaze). Koga nema, bez njega se mora i može. I zato što prije treba ostaviti nedaće iza sebe i okrenuti se onome što slijedi. Hrvatska nije jedina koja je pogođena otkazima, prozivanje istih ništa neće promijeniti, ali kako bi se tako nešto spriječilo u budućnosti treba krenuti od temelja.