Budućnost Utah Jazza u sigurnim je rukama. Možda čak u boljima nego što je to bila posljednjih sezona. Naravno, s Haywardom u momčadi bila bi još svjetlija, ali njegov deprimirajući zbogom više nitko ne spominje, a za to su bile potrebne samo 23 utakmice u novoj sezoni. Zvuči nestvarno, ali Utah ponovno zrači optimizmom. Optimizmom koji bi ubrzo mogao postati, ako već nije, veći od onog koji je vladao u Haywardovoj eri. A znamo koliko im je on značio.
Hayward ih bacio u očaj
Gordon Hayward prošle je sezone prvi put uvršten na All-Star te je predvodio Utahu prema prvom doigravanju u pet godina i prvoj pobjedi u jednoj playoff seriji nakon 2010. Međutim, cijeli entuzijazam u povratak Jazza na veliku scenu ubio je jednom kasnijom odlukom. A ulje na vatru nadodali su njihovi divizijski konkurenti, koji su poprilično ojačali svoje momčadi ne bi li se što više približili Warriorsima. Tu prvenstveno mislimo na Denver, Minnesotu i Oklahomu.
Kad se njima pridoda i Portland, govorimo o trenutno najujednačenijoj diviziji u cijelom NBA-u. Među njima se jedino Portland nije posebno pojačao, ali se riješio precijenjenog ugovora Allena Crabbea i sa zdravim Nurkićem kao prvom peticom dočekao početak sezone. Preostale nećemo posebno ni spominjati. I Minnesota, i Oklahoma, i Denver ojačali su se barem jednim All-star igračem, a Utah je svog jedinog izgubila.
Izgubiti prvu violinu momčadi, a najbolju zamjenu pronaći u nadarenom rookieju i nije izgledalo kao dobitna kombinacija kojom bi se nastavilo uzlaznom putanjom. Ne zbog toga što je Utah odjednom postala toliko loša momčad, nego se konkurencija dodatno zaoštrila, a oni su među rijetkima koji su ostali oslabljeni. Gubitak Haywarda bio je više od odlaska sjajnog igrača. Bio je deveti izbor Jazza na draftu 2010. te je označen kao dugoročni projekt kluba.
Kao takav i veliki miljenik navijača, bio je predodređen za vođu s kojim će se Utah pokušati vratiti na stare staze slave. Iz vremena dok je harao dvojac Stockton – Malone. I dobro je krenulo, prošla sezona bila je najuspješnija u zadnjih sedam godina, a oko Goberta i Haywarda trebala se graditi momčad za budućnost. A onda je sve to isparilo. Simpatična momčad s granitnom obranom ponovno se našla u prosječnosti. Ali ne zadugo.
Ponajbolji potez godine
U draft noći, u vrijeme dok su Haywardovi jumbo plakati još visjeli po gradu, Utah je povukla potez koji ne samo da bi se mogao pokazati krađom drafta nego i puno više od toga. Doduše, radi se o lottery picku, ali koji prvotno nije ni bio u njihovim rukama. Naime, Utah je kao 24. izbor draftirala dotičnog Tylera Lydona, fluidnog atletu koji može pokrivati pozicije tri i četiri, ali koji se ničime nije isticao. A onda je njega i ''četvorku'' Treya Lylesa, s čijim razvojem nije bila posebno zadovoljna, razmijenila u Denver za 13. izbor drafta Donovana Mitchella.
21-godišnjaku sa sveučilišta Louisville nije dugo trebalo da skrene pažnju na sebe. Zablistao je već u Ljetnoj ligi i pokazao kako je sposoban igrati značajne minute u svojoj prvoj sezoni. No jedna od dvojbi koja ga je okruživala bila je može li igrati playmakera ili je prvenstveno šuter. Za mlade igrače je u takvoj situaciji potreban određen period prilagodbe, ali ne i za Mitchella koji je nakon uvodnih pet utakmica eksplodirao te ubrzo postao nositelj momčadi. Pritom se naročito ističu njegov atleticizam i sposobnost zabijanja koševa.
Mitchell je postao prvi rookie nakon 2008. i Ala Thortona koji je u jednoj utakmici imao 30+ koševa i 5+ ukradenih. I dok je to podatak koji se svakome može zalomiti u jednoj utakmici, od ostalih ga izdvaja činjenica da u određenim trenucima izgleda kao da ima 28 godina i nekoliko All-Star nastupa iza sebe. Toliko je dobar da ni dominantni Simmons nije sto posto siguran za rookieja godine. A govorimo o godinu dana starijem prvom izboru drafta za kojeg je LeBron izjavio kako ''jednog dana može postati bolji od njega''.
Sa sličnom mišlju navijači Jazza danas odlaze na utakmice svoje momčadi. I to nakon što su nedavno bili u očaju i gotovo izgubili svaku nadu. Oni su pronašli igrača koji može biti bolji od njihovog LeBrona. Toliko je barem njima značio Hayward. Potvrđuje to i Mitchellova statistika u zadnjih pet utakmica: 26,6 poena, 3,6 asistencija, 1,6 ukradenih, 58,1 posto šuta iz igre za dva i 46,7 posto za tri uključujući i 4,2 trice po utakmici.
Ni Ben Simmons nije siguran
U tom periodu postao je i prvi rookie nakon Blakea Griffina 2011. koji je prebacio 40 poena (41 protiv Pelicansa) u jednoj utakmici. I već je srušio Haywardov rekord karijere, koji nikad nije zabio više od 40. Treba li spomenuti da je na dobrom putu da postane igrač s najboljom rookie sezonom u povijesti Utahe. Rekorde Darrella Griffitha iz sezone 1980./81., rookieja Jazza s najviše poena u jednoj utakmici i posljednjeg koji je u četiri susreta zaredom zabio minimalno 20 koševa, također je srušio.
Mitchell čak ne mora ni brinuti o svojoj poziciji. Trener Snyder dao mu je otvorene ruke ne očekujući od njega da bude tipični playmaker koji će razigravati suigrače, nego da radi ono u čemu je najbolji. A najbolji je s loptom u rukama i kreiranju vlastitih poena, klasični bek. Naravno da ima još prostora za napredak, kao i svaki mladi igrač, ali impresionira način na koji kontrolira igru i sudjeluje u odlučujućim minutama. Utah je u zadnjih deset utakmica na omjeru 7-3, a velike zasluge za to idu Mitchellu.
Mlada nada Jazza zasjenila je sve ostale igrače iz svoje draft klase. A govorimo o generaciji koja ima potencijal ostaviti najveći trag nakon što su LeBron, Wade i Carmelo 2003. stupili u ligu. To nije mala stvar. Štoviše, imati najveći hype oko sebe u takvoj konkurenciji i puhati za vratom jednom Simmonsu naznaka je da se radi o specifičnom igraču. Uostalom, od aktivnih NBA igrača utakmicu s 40+ poena kao novaci u ligi imali su samo LeBron, Anthony, Durant, Eric Gordon, Curry i već spomenuti Griffin.
Takav kontingent igrača jasna je potvrda Mitchellove kvalitete, ali i razlog zbog kojeg navijači Utahe ne moraju strahovati. Sigurno ima onih koji još nisu preboljeli Haywardov odlazak, ali uz novu zvijezdu u Salt Lake Cityju sve je lakše. Ona već sad popunjava Haywardovu prazninu na više načina, sa svojom osobnošću i nastupima. Jedino za čime mogu žaliti je da su mogli imati i jednog i drugog, no onda bi možda trebali čekati koju godinu da vide pravog Mitchella. Kao i ostatak košarkaškog svijeta koji mu se sve više divi.
