Zar opet
Tri vijesti o kojima se priča
Teško je sada, nakon poraza od Srbije 73:72 biti u koži hrvatskog košarkaša ili navijača... Nakon tako slično izgubljene tekme koja se po nekom čudnom planu ponovila - opet ostaje samo nevjerica da će nam se ikada dogoditi medalja.
Bili smo blizu prolaza među osam. Čekala bi nas Španjolska, aktualni Prvak Europe i svijeta u sljedećoj tekmi
Bili smo blizu prolaza među osam. Čekala bi nas Španjolska, aktualni Prvak Europe i svijeta u sljedećoj tekmi.
Što je najgore, ljudi su se počeli zauvijek povlačiti iz tog sporta koji po talentu kojim raspolažemo, zaista ima potencijal.
Zato ću suzbiti u sebi svoje razočarenje uvijek istom utjehom i istih izjava tipa: 'sljedeći put ćemo u borbu za medalje' ili 'nismo imali sreće' i slično.
Istanbul, živi pokretan, grad na granici Europe i Azije toliko slikovito i bučno živi da se život zaista doživljava na poseban način. Bučna istokom obojena glazba dolazi iz nekih zvučnika tko zna gdje postavljenih, 'veliki bazar', tržnica puna ljudi koji negdje idu, poput mrava u svom organiziranom mravinjaku, prodavači zlata, tepiha, porculana i ostalog blaga pozivaju na kupovinu... Prepun trg, samo jedan od mnogih u Istanbulu, nudi uvijek slično, glazbu, hranu i trgovinu. Život u Istanbulu budi raznolike osjećaje, od ushićenja do nervoze koja one neprilagodljive već u prvi tren obuzme.
Knjige Ive Andrića u mislima mi se ukazuju vračajući me u davnu prošlost, koja se ovdje i danas u živim slikama prikazuje...
Turska se unatoč činjenici da se samo 3% teritorija te zemlje nalazi u Europi osjeća Europom. Ljudi se tako odijevaju i tako ponašaju. Ljubaznost je svugdje prisutna. Naš vozač taksija iz nelagode nam je umanjio cijenu za 5 dolara jer je gužva bila neopisiva pa smo umalo zakasnili na tekmu. Razvoj te zemlje zaista naginje prema Europi, a njihova modernizacija počinje još od davne 1952. godine ulaskom u NATO savez.
Košarka je ovdje popularna, njihovi košarkaši su heroji, na svakom uglu se nalaze njihove slike, očekivanja su velika, a uvjerljiva pobjeda protiv nezgodne Francuske u osmini finala samo je potvrda da žele do zlata.
Amerikanci su kao i uvijek u povlaštenom položaju. Njihova momžad nalazi se u najboljem hotelu u Istanbulu, lociranom u samoj blizini Bosforskog kanala. Dramatična utakmica protiv Brazila vratila je nadu da Amerikanci nisu nepobjedivi. Vjerujem u Europsku košarku, ali i u vrlo jaki Brazil i Argentinu. Slovenija, koja je lakoćom u osmini finala dobila Australiju, čini mi se pritajenim iznenađenjem.
Misli mi se vraćaju na našu tekmu protiv Srbije. Još uvijek sam pod dojmom.
Zašto smo izgubili, premda mi se čini da imamo više talentiranih igrača od naših susjeda?
Zašto smo primili onako olako kljucne koševe na kraju, ali i igrali s krivim igračima u tim trenucima?
Zar je uvijek sreća kriva za naše višegodišnje neuspjehe?
Zar nitko ne vidi da sreća prati najviše one koji više znaju, a ne one koji najviše žele?
Pozdrav iz Istanbula
