Veliki uspjeh Cedevite i ulazak u prvi europski Final Four za hrvatsku košarku u posljednjih 20 godina (Split 1991.) začepio je usta svima koji su ovaj klub nazivali umjetnim, stavljajući njezin pedigre u negativan kontekst. Nastao kao Botinec prije 20 godina klub je ulaskom velikog sponzora u vrlo kratko vrijeme došao do NLB lige i povijesnog uspjeha u Europi za modernu hrvatsku košarku.
Tri vijesti o kojima se priča
>> VIDEO: Igrači Cedevite znali proslaviti veličanstveni uspjeh!
>> Povijesna noć hrvatska košarke: 'Sad idemo do kraja!'
>> Ludilo u Cedeviti: 'Pa ovo graniči sa znanstvenom fantastikom'
No, Cedevitin put može biti samo primjer za ostale. Klub možda nema tradiciju, no funkcionira kao što bi svaki profesionalni klub 21. stoljeća morao. S Cedevitom možemo usporediti kod nas još samo Medveščak kojem se pak ne može zamjeriti ni to da nema tradicije. Klub je to itekako velike tradicije u Zagrebu s vojskom navijača od kojih su neki i plod dobrog marketinga, ali što je u tome loše?
Cedevita nije na toj razini što se tribina tiče, ali pet tisuća ljudi protiv Estudiantesa ne smije se zanemariti. Dijele su se majice, ali dijelili su se i dresovi samo da navijači dođu na najveći hrvatski derbi.
Oba ova kluba diče se sjajnom organizacijom zasnovanom prvenstveno na privatnom kapitalu. Medveščak se hrva s bogatijim austrijskim klubovima čak i bez glavnog, zlatnog sponzora, a od grada Zagreba dobiva tek pravo na korištenje Ledene dvorane. Budžet se puni sponzorima koje ljudi u klubu marljivo skupljaju. Cedevita pak ima jaku Atlantic Grupu kao debelo zaleđe, a jedni i drugi imaju snažan PR i marketing, što je danas neminovno u profesionalnom sportu.
Upravo je to ono što nedostaje velikoj većini naših klubova, puno većih od spomenutog dvojca. Gdje su danas Split, trostruki prvak Europe i službeno najbolji europski klub 20. stoljeća, bivši dvostruki europski prvak Cibona i inkubator hrvatske košarke Zadar? Nigdje, jer nisu imali viziju i vodstvo prilagođeno vremenu u kojem caruje privatni kapital.
I oni najveći, Dinamo i Hajduk, još uvijek najvećim dijelom žive na grbači poreznih obveznika i građana, no i tome će uskoro doći kraj. Jasno da će gradovi i država pomoći klubovima, sport je uvijek bio najbolji ambasador ove zemlje, no državne tvrtke uskoro će zatvoriti pipu, a tko taj trenutak dočeka nespreman crno mu se piše.
Dinamo godinama pokušava doći do Lige prvaka, a tamo su u zadnjih deset godina već bili mnogi klubovi s puno manjim budžetima iz puno manjih gradova, financirani isključivo privatnim kapitalom. Za razliku od naših klubova, radi se o kolektivima s profesionalnom organizacijom, a ta organiziranost je pola uspjeha u današnjem svijetu sporta. Splitski Hajduk je privatiziran, ali godinama nižu neuspjehe zbog katastrofalnog vođenja.
Sljedeće godine prvi put od osnivanja Eurolige nećemo gledati Cibonu. Tamo će biti najvjerojatnije biti KK Cedevita ili KK Zagreb Croatia Osiguranje, dva nova diva hrvatske košarke koji se ipak jako razlikuju načinu financiranja. Sama imena klubova dovoljno govore…
