Galerija

Kad je ljetos Utah kompletirala roster, najveća pažnja bila je usmjerena na plejmejkersku poziciju, gdje je umjesto Rickyja Rubija stigao dugo priželjkivani Mike Conley. Razlog je bio jednostavan, Conley je bio najzvučnije ime koje je pristiglo u Salt Lake City. Iako nikad nije bio All-Star igrač i dobrim dijelom je bio podcijenjen, veći dio svoje karijere bio je na visokom nivou.

Bivši razigravač Memphisa godinama je slovio za top obrambenog igrača s respektabilnim šutom za tri poena (37,5 posto u karijeri) i jednim od vođa ere ''Grit and Grind''. Međutim, ozljede su zadnjih sezona malo usporile njegov ritam (samo 12 utakmica u sezoni 17./18.), dok se trenutačno bori s traženjem šuterske forme i pronalaženjem idealne uloge u novoj momčadi.

Posljednjih dana imao sam priliku čuti kako bi za Utah Jazz bilo bolje da je zadržao Rubija i dalo bi se raspravljati o toj temi, ali Conleyja se momentalno ne može proglasiti promašajem. Barem dok ne dobijemo veći uzorak utakmica i vidimo njegov doprinos u playoffu, jer Utah će biti među osam najboljih ekipa na Zapadu.

U formi života

No sve fanove Jazza može veseliti činjenica da jedno drugo njihovo pojačanje igra košarku karijere. Riječ je o hrvatskom reprezentativcu Bojanu Bogdanoviću, koji je na prosjeku od 22 poena i gotovo 47 posto šuta za tricu. Jedno i drugo najbolji su njegovi učinci otkada je profesionalan igrač.

Puno zasluga za to ima rad na elementima koji ga nisu mogli učiniti elitnim u određenim kategorijama, ali su mogli popraviti njegovu igru i stvoriti od njega kompletnijeg igrača. Počevši od obrane do pick and roll igre i kreacije nakon toga. Babo je trenutačno drugi igrač momčadi po usage rateu (26,3 posto), postotku iskorištenih posjeda dok je u igri. Ispred njega je samo Donovan Mitchell, koji ima nešto više od 30 posto potrošnje.

Također, Bogdanović osim što je najbolji tricaš i strijelac iz tranzicije u svojoj ekipi, ima i iznadprosječnu efikasnost ukupnog šuta (TS% - 63,5). Najbolji primjer koliko je postao važan jest podatak o tome koliko momčad napadački pati dok je izvan igre. Kad je na parketu, Utah bilježi 13 poena više na 100 posjeda lopte, što je za 6,6 poena više u prosjeku nego kad je na klupi.

Bojan Bogdanović (Foto: AFP) (Foto: Afp)

Prošlih sezona Utah je najbolje izgledala kad je Rudy Gobert uza sebe imao modernija krila, igrače koji šutom mogu širiti teren i sposobni su nešto kreirati, ali od dolaska Gordona Haywarda na tim pozicijama nije imala boljeg od Bogdanovića. Odmah uskaču u prvi plan Bogdanovićeva istrčavanja iz blokova i njegovi šutovi u tim situacijama.

Quin Snyder ove sezone ima dva dominantna igrača na lopti koji mogu kreirati iz picka i akcije u kojima se Bogdanovića nalazi u njemu komotnim pozicijama, a to odvlači obranu od Goberta, koji je fantastičan nakon deblokiranja u kretnji prema košu i otvara razne druge mogućnosti. Kad tome pridodamo sjajnu snalažljivost u tranziciji i prepoznavanje situacija kad se treba spustiti na niskog posta, dobivamo nekoliko situacija na terenu u kojima je Babo izrazito efikasan.

Bogdanovićeva uloga u reprezentaciji

Sve to onda nas vodi do pitanja zašto takvog Bogdanovića ne gledamo u reprezentaciji? Na stranu poeni koje na koncu donese velikim brojem potrošenih napada, kao što je bio slučaj u kvalifikacijama protiv Litve. Ali u toj istoj utakmici koju je Hrvatska izgubila, a poslije doživjela još gore prizemljenje protiv Poljske, Bogdanović nije bio svoj. Problem je što ga se nije znalo staviti u ulogu koja mu najbolje odgovara.

Da bi Hrvatska maksimalno profitirala s Bogdanovićem na terenu, vrlo je važno znati podijeliti uloge. Babo je popravio svoju kreaciju nakon picka, ali to i dalje nije njegov najbolji dio igre, odnosno nije ni među tri najbolje opcije koje se nude na terenu. A to je Hrvatska dobrim djelom forsirala, kao što je i trošila Šarića u situacijama u kojima ne može ponuditi sve što zna. Rezultat svega bile su frustracije i nemoć koji su se onda odražavali i na ostatak ekipe.

Bojan Bogdanović
Bojan Bogdanović (Foto: AFP) (Foto: Afp)

Treba istaknuti kako Hrvatska nema dominantnog igrača na lopti na bekovskim pozicijama. U biti, osim Ukića i Stipčevića praktično nema playmakera koji su iskusili igranje na nekom ozbiljnijem europskom nivou i to je problem s kojim se suočavaju svi izbornici. Dokaz je tome i povratak Roka Ukića u reprezentaciju, kojeg nije u redu osuđivati samo zato što nije ispunio nečija očekivanja, a koja su u većini slučajeva nerealna. Boljeg od toga nemamo, budimo iskreni.

Stvar je u tome što se dosad nitko nije bavio slaganjem reprezentacije po konfiguraciji momčadi i mogućnosti tih igrača. Najbliže tome bio je Aco Petrović u olimpijskoj godini 2016., ali opet ne savršen i bez greške. U okršaju sa Srbijom u Riju nije znao reagirati na presing u trećoj četvrtini, dok je s Rusima u Turskoj pao i prije nego je počela utakmica, pustivši Šveda da krene s 11 poena u prvih pet minuta, iako je cijelo vrijeme upozoravao na njega.

Neka se drugi brinu o nama

Pred Veljkom Mršićem ozbiljan je posao. Dobro je što se iz njegovih izjava dalo iščitati da će gledati pozicije igrača i njihove uloge, što znači da bismo mogli gledati moderniju Hrvatsku, ali opet, to je puno lakše reći nego napraviti. Već smo se jednom opekli hvaljenjem rekordnim brojem NBA igrača koji su se odazvali. Eno, Poljska i danas ubire plodove tog podviga.

Gledajući koncepcijski, o čemu sam već pisao, Hrvatska nema NBA igrača koji na europskom nivou mogu igrati pozicije jedan i dva. Bez obzira na to što neki uporno slažu petorku s Marijom Hezonjom na playmakeru i Bogdanovićem na beku šuteru. Prvi se tek treba odazvati i pokazati koliko je spreman, dok drugi svoje najbolje partije može pružati na tri i četiri. Govorim po Fibinim pravilima, gdje je dopuštena zona gdje ne postoje defenzivne tri sekunde. Ljudi, to je drugi svijet.

Bojan Bogdanović
Bojan Bogdanović (Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL) (Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL)

Vjerujem da izbornik pomno prati igre hrvatskih igrača u NBA-u i ako želi napraviti najbolji mogući roster, morat će dobro promisliti kako koristiti najbolje igrače, prvenstveno Bogdanovića i Darija Šarića, a njih dvojica lako moguće da bi mogli odlično funkcionirati na pozicijama četiri i pet, gdje mogu raditi razliku. Ključna je riječ – razlika. Nije isto kad te čuvaju agresivna i fizički dominantna ruska krila i kad pred sobom imaš igrača koji je sporiji na nogama i automatski radiš prevagu. Time se protivnika tjera na prilagodbu, a ne obrnuto.

Problem je vodstvo

Imam dojam da se već ponavljam s nekim tezama, ali nije zgorega ponoviti i prisjetiti se zbog čega se griješilo i zašto neki igrači ne igraju u reprezentaciji kao u svojim klubovima. Nije problem u htijenju, već u vođenju. Oni će ponekad htjeti i nešto što ne mogu, kao Bogdanović kad je silio protiv Litve i završio prvo poluvrijeme sa šutom 1/9, a Hrvatska je na kraju izgubila s pola koša. Zamislite da smo imali koju akciju kako bi mu se olakšala pozicija na terenu.

Prije svega, Mršić će trebati od playmakera da budu na usluzi i podređenima drugima, a prvenstveno Bogdanoviću kojega bi se trebalo koristiti na obje krilne pozicije s manje lopte u rukama prilikom ulaska u napad. Možda bi bilo dobro da se i prekopira koja akcija Jazza, jer u tome nema ništa loše. Najgore je misliti da se od kolega nema što naučiti. I to nije nikakvo priznavanje poraza, nego nadograđivanje sebe.

Ako bi se Bogdanoviću kao nedodirljivoj prvoj opciji nadodao Šarić bliže košu, recimo na niskom postu, a ne primarno na perimetru gdje otvara utakmicu šutovima za tri poena, stvari bi mogle izgledati ukomponirane i ozbiljnije. I neka se onda za promjenu drugi malo brinu o nama.