Taman kada smo napuštali Berlin, zasjalo je ljetno sunce. U Hamburgu nas je dočekala kiša i prohladno vrijeme, a i vijest o napadu i pucnjavi u blizini fan-zone. U foajeu hotela nekoliko je ljudi stajalo ispred televizora i pratilo kriznu situaciju.
To je bila udarna vijest na mnogim njemačkim programima. Nadajmo se da će to biti samo izolirani slučaj, ali svjedoci smo da se posljednjih godina u Njemačkoj događa svašta, tako da treba biti oprezan.
Dok smo putovali prema najvećoj njemačkoj luci, sumirali smo dojmove s Olimpijskog stadiona. Od igre do navijanja. O navijanju se opet dosta priča. Podosta je razočaranih. To je već postala pomalo otrcana priča. Iskreno, nismo ni očekivali neko ludilo.
Nema ga gotovo više nigdje u Europi, čak i na klupskim utakmicama, a kamoli na velikim turnirima nacionalnih selekcija. Zar se, primjerice, utakmice Reala i Barce odavno nisu pretvorile u turističke sletove!?
Berlin 2006. i u subotu ne mogu se ni uspoređivati
Tko je bio na onoj u utakmici s Brazilom u Berlinu 2006. zna da je ovo sinoć bila kamilica od atmosfere, a i tada smo komentirali da to nije nešto osobito u odnosu na ono kako je to bilo desetak godina prije tog SP-a. Već se tada pričalo da ulaznice mahom kupuju oni koji imaju novca i žele biti viđeni, a kako neće nakon 18 godina dodatne sveopće komercijalizacije nogometa na svim meridijanima, pa onda i u Hrvatskoj.
"I u Nizozemskoj je već odavno tako. Nema više na tribinama onog fanatizma kao kada sam bio mlad. Kad se samo sjetim kako smo mi grizli, ovo mi se čini kao dječji vrtić", pričala su mi dva starija nizozemska gospodina s kojima sam popio pivo u hotelskom baru. Taman su se vratili s utakmice s Poljskom.
"Okrenuli smo, ali moglo je to drukčije završiti jer su i Poljaci imali svoje šanse. Dobri smo, ali nije to to. Nemamo više svjetskih klasa kao nekoć", kazivali su i prokomentirali Hrvatsku.
"Gledali smo prvo poluvrijeme i onda smo skrenuli pozornost. Očekivao sam više od Hrvatske, ali nekako imam dojam da je hrvatska momčad potrošena. Imali ste puno uspjeha, logično je da dođe do pada. To se često događalo Nizozemskoj, mi znamo kako to ide. Sve ide u ciklusima, vidite da ni najveće sile kao što su Brazil, Njemačka i Italija nisu u stanju držati konstantu. Jednostavno više nemaju bezgraničan izvor kvalitetnih igrača. I njima je presušio", pričao nam je Erwin, prosijedi gospodin koji pamti Cruyffa i njegovu sjajnu generaciju.
"Ma, gdje su ovi od toga..." odmahnuo je rukom i nasmijao se.
Nije ni atmosfera na utakmicama Oranja.
"Ma, ni blizu..." odvratio je.
Nogomet se veoma promijenio
Atmosfera nije kao nekoć ni na domaćim utakmicama hrvatske reprezentacije, a gdje će u inozemstvu. Zaboravite na to da ćete ikada više doživjeti navijanje kakvo je bilo nekoć. Pravog ludila nema nigdje. Kada vidite kakva je atmosfera na utakmicama Brazila ili Engleske, ne morate dalje ići. Na utakmicama Vatrenih to je još sasvim solidno u usporedbi s mnogima, pogotovo u Europi.
Praćenje reprezentacije na gostovanja postao je jako skup sport. Sve je skupo, gdje god se okrenete. Ne samo za obične Hrvate već i za cijeli svijet. Tako je više-manje posvuda. Pa, pogledajte samo Španjolce. Oni jedva da mogu prodati sedam-osam tisuća ulaznica. Nikad nisu išli na gostovanja u nekom velikom broju, a kamoli u posljednje vrijeme.
"U Španjolskoj već odavno pravi navijači ne dolaze na stadione. Posvuda je atmosfera uglavnom nikakva u usporedbi s onim kako je bilo prije nekoliko dekada. Klubovi žele potrošnju, a zna se tko može puno trošiti. Ista je priča i s reprezentacijom, zapravo je još izraženija", priča nam Juan, jedan od starijih španjolskih navijača s kojim sam porazgovarao nakon utakmice u jednom berlinskom lokalu.
"Vidim da se i kod vas dolazi na utakmice obiteljski. Puno je djece i žena, lijepo je to vidjeti, ali onda zaboravite na huk s tribina", priča Juan, inače vatreni navijač Atletica.
Komentari nakon utakmice po kafićima i pregled njemačkog tiska
"Znate kako je to nekoć bilo na Calderonu. Ma, ovo sad je smijurija. Nema više ultrasa koji se zabijaju svom silinom u ogradu nakon pogotka. Prije se ni u loži nije moglo razgovarati kako je to grmjelo. To je davno svršeno vrijeme. Sad ljudi sklapaju poslove na stadionu. Nekad je to bilo nezamislivo."
Onda nema čuđenja da na utakmice Vatrenih mnogi dolaze da se slikaju i budu viđeni. Mnogi su u Berlin došli s obiteljima, na tribinama je bilo mnoštvo djece i majki. Naravno da očevi u takvim prilikama ne mogu baš slobodno skakati i galamiti.
Nije baš zgodno. Kada vidite tko je sve na stadionu, kako očekivati da znaju kako se sinkronizirano navija i pjeva. To je gotovo nemoguće. Stoga i jest izgledalo kao da svaka tribina vodi svoju politiku. Ma, što tribina, svaki kutak tribine. I čemu se onda čuditi?
Klubovi i savezi žele obiteljsku i potrošačku atmosferu
Klubovi i savezi po cijelom svijetu žele vidjeti na tribinama ljude dubokog džepa, a pravi navijači i pasionirani ljubitelji nogometa rijetko da su u isto vrijeme potkoženi. Oni ostaju kod kuće. Nije to samo u nogometu, tako je u svim sferama života već odavno. Nogomet je bio možda zadnja brana, jedna od rijetkih oaza uživanja za srednju i nižu klasu. Srednja sve brže nestaje i neće proći dugo da na gostovanja dolaze samo oni koji voze bijesne automobile. Kič i parada već su tu. Slikanje starleta uzelo je tolikog maha da je to već postalo gadljivo.
To je jednostavno tako, svi to vidimo i osjećamo. Ako se već takve nakane onih koji vode nogomet, ako žele na tribinama bogate i njihove obitelji, onda je licemjerno žaliti se na slabu atmosferu. Željeli ste, dobili ste. Ne možete imati i ovce i novce.
Idemo dalje, nema predaje
Kad se sve rečeno uzme u obzir, kada se zna kakva je populacija mahom bila na stadionu, atmosfera je bila sasvim dobra. Na ulicama Berlina bilo je baš odlično. Pogotovo u sitne sate kada su djeca otišla na počinak. Tu su navijači bili razbijeni na manje skupine i na pojedinim punktovima baš je bila super zabava. Kao, recimo, kod Tileta u Remviju. Bend je svirao i pjevao na stepenicama podzemne željeznice u Guntzelstrasseu.
Unatoč porazu navijalo se i pjevalo. Nije bilo negative, nije bilo incidenata, samo pozitiva i podrška Vatrenima. Još uvijek mahom svi vjeruju da će se trgnuti i proći dalje.
"Idemo dalje, nema predaje", bila je glavna maksima.
Pesimizmu je sinoć u Berlinu ulaz bio zabranjen. Vatreni su zaslužili takav tretman. Toliko su puta razveselili naciju da ih nema smisla bombardirati negativom. Medijske kritike normalna su stvar nakon visokog poraza, to je posao i obveza novinara, ali dojam je da je još uvijek sve s mjerom. Mrtvi se broje nakon bitke, a Vatreni su još uvijek itekako živi. Pobjeda i remi u sljedeće dvije utakmice najvjerojatnije vode ih u nokaut-fazu natjecanja. To je sasvim dohvatljivo.
