Manchester United i Barcelona vladaju nogometom posljednjih godina, što u matičnim ligama što u Ligi prvaka. Prije dvije godine u Rimu su snage odmjerili upravo u finalu, a s 2:0 slavila je Barcelona. Pogledajmo sva njihova finala u ovom natjecanju kroz povijest.
Tri vijesti o kojima se priča
Finala Kupa prvaka i Lige prvaka u kojima je igrala Barcelona:
31. svibnja 1961., stadion Wankdorf u Bernu, 33.000 gledatelja:
BENFICA - BARCELONA 3-2 (Aguas 30, Ramallets 32-autogol, Coluna 55/Sandor Kocsis 20, Zoltan Czibor 75)
Nakon što je Real Madrid osvojio prvih pet izadanja Kupa prvaka nogometaši Barcelone su prvi koji su uspjeli statiti na put Realu, izbacivši ga u 2. kolu Kupa prvaka u sezoni 1960-61. U prvoj utakmici na stadionu Bernabeu Real i Barcelona odigrali su 2-2, a u uzvratu na Camp Nou Barcelona je slavila sa 2-1. No, generacija koja je zaustavila Real nije uspjela otići do kraja. U finalu u Bernu nogometaši Barce su poveli golom Sandora Kocsisa u 20. minuti, ali je portugalska Benfica vrlo brzo napravila preokret. U 30. minuti Aguas je poravanao, a autogolom Ramalletsa u 32. minuti Benfica je već imala vodstvo, da bi u 55. Coluna povisio na 3-1 za portugalsku ekipu. Do kraja susreta Barce je uspjela tek ublažiti poraz golom Zoltana Czibora u 75. minuti.
>> 'Doma ih gledam na TV-u i divim im se, ali mogu srušiti Barcelonu'
>> Spektakl nad spektaklima na Wembleyju: Ovo će biti finale desetljeća!
>> Guardiola napušta Barcu nakon finala?
7. svibnja 1986., stadion Sanchez Pizjuan u Sevilli, 75.000 gledatelja:
STEAUA - BARCELONA 0-0 (Steaua je pobijedila sa 2-0 nakon izvođenja penala)
Barcelona je u četvrtfinalu izbacila aktualnog prvaka Juventus i pod vodstvom engleskog trenera Terryja Venablesa bila je apsolutni favorit u finalu protiv bukureštanske Steaue. Budući da se igralo u španjolskoj Sevilli, od 75.000 gledatelja možda njih stotinjak bilo je navijača rumunjske ekipe. Nakon 90 minuta bilo je 0-0, a isti je rezultat ostao i nakon produžetaka. Pobjednik je odlučen izvođenjem penala, a heroj je postao vratar Steaue Helmut Duckadam, koji je obranio četiri 11-erca. Pogotke sa bijele točke za rumunjsku ekipu zabili su Lacatus i Balint.
20. svibnja 1992., stadion Wembley u Londonu, 70.827 gledatelja:
BARCELONA - SAMPDORIA 1-0 (Ronald Koeman 112)
U svom trećem finalu Barcelona je napokon osvojila nogometni "sveti gral", na legendarnom Wembleyju pobijedila je u produžecima talijansku Sampdoriju sa 1-0, a strijelac je bio Ronald Koeman u 112. minuti. Na trenerskoj klupi Barce sjedio je karizmatični Johan Cruyff, a standardni prvotimac bio je Josep Guardiola, koji je danas trener katalonskog kluba. Sampdoriju su predvodili ubojiti strijelac Gianluca Vialli i "playmaker" Roberto Mancini, a zadnjeg veznog igrao je Slovenac međimurskih korijena Srečko Katanec.
18. svibnja 1994., Olimpijski stadion u Ateni, 70.000 gledatelja:
AC MILAN - BARCELONA 4-0 (Massaro 22, 45+3, Savićević 47, Desailly 59)
Dvije godine nakon osvajanja prve europske krune Barcelona je ponovno igrala u finalu, i ponovno protiv talijanske momčadi. Ovaj puta protivnik ime je bio AC Milan, kojeg je vodio Fabio Capello, a glavni kreativci u veznom redu bili su Hrvat Zvonimir Boban i Crnogorac Dejan Savićević. U Barcinu napadu igrali su tada ponajbolji svjetski igrači Bugarin Hristo Stoičkov i Brazilac Romario. Cruyffov "dream team" bio je izraziti favorit, ali Capello je uspio nadmudriti nizozemskog stručnjaka i AC Milan je slavio sa 4-0, a strijelci su bili Massaro (22, 45+3), Savićević (47) i Desailly (59).
17. svibnja 2006., Stade de France u Parizu, 79.500 gledatelja:
BARCELONA - ARSENAL 2-1 (Eto'o 76, Belletti 81/ Sol Campbell 37)
Predvođena trenerom Frankom Rijkaardom i najboljim nogometešm svijeta Brazilcem Ronaldinhom Barcelona je svojim lijepim i kombinatornim nogometom stekla poklonike diljem svijeta. U finalu ih je čekao engleski Arsenal, koji je bio pun talentiranih, ali vrlo mladih i neiskusnih igrača. Već u 18. minuti isključen je vratar Arsenala Jens Lehmann, no londonski je klub unatoč igraču manje poveo, a strijelac je bio Sol Campbell u 37. minuti. Barcelona je imala apsolutnu nadmoć, a Ronaldinho je radio čuda, ali preokret je stigao tek kad je u 60. minuti u igru ušao iskusni švedski napadač Henrik Larsson, koji je asistirao za oba pogotka Barce. Strijelci su bili Kamarunac Samuel Eto'o (76) i Brazilac Juliano Belletti (81).
27. svibnja 2009., stadiom Olimpico u Rimu, 62.467 gledatelja:
BARCELONA - MANCHESTER UNITED 2-0 (Eto'o 10, Messi 70)
Finalni susret se je najavljivao kao dvoboj dvojice najboljih svjetskih nogometaša, Barcina genijalca Lionel Messija i Manchesterove "zlatne kopačke" Cristiana Ronalda. Manchester je odlično krenuo i na samom početku stvorio je par izglednih prigoda, ali već u 10. minuti uslijedio je "hladan tuš", budući da je Samuel Eto'o zabio za vodstvo Barce. Za konačnih 2-0 strijelac je bio Messi u 70. minuti, i to glavom. Bio je to treći naslov prvaka za Barcelonu.
Finala Kupa prvaka i Lige prvaka u kojima je igrao Manchester United:
29. svibnja 1968., stadion Wembley u Londonu, 92.225 gledatelja:
MANCHESTER UNITED - BENFICA 4-1 (Bobby Charlton 53, 99, George Best 93, Brian Kidd 94/ Graca 75)
Deset godina nakon zrakoplovne tragedije u Muenchenu, kada je poginula gotovo cijela prva ekipa, tzv. "Busbyjeve bebe", Manchester United je zaigrao u svom prvom finalu Kupa prvaka, i to na Wembleyju pred 92.000 gledatelja. United je predvodio Bobby Charlton koji je prežvio minhensku tragediju, a na trenerskoj klupi bio je legendarni Škot Matt Busby, kojemu je trebalo deset godina da ponovno stvori ekipu za najviše domete. Bilo je to jedno od najboljih finala u povijesti Kupa prvaka. Manchester United je poveo golom Bobbyja Charltona u 53. minuti, a poravnao je Graca u 75. Pred kraj susreta legendarni Eusebio imao je "zicera" za pobjedu Benfice, ali je pucao ravno u golmana Alexa Stepneyja. Uslijedili su produžeci i golovima Georgea Besta (93), Briana Kidda (94) i Bobbyja Charltona (99) Manchester United slavi sa 4-1 i osvaja prvi europski naslov.
26. svibnja 1999., stadion Camp Nou u Barceloni, 90.045 gledatelja:
MANCHESTER UNITED - BAYERN 2-1 (Teddy Sheringham 90+1, Ole Gunnar Solskjar 90+3/ Mario Basler 6)
Nakon brojnih naslova u engleskom prvenstvu i kupu trener Alex Ferguson došao je i do prve europske krune, i to najvećim preokretom u povijesti finala Lige prvaka. Minhenski Bayern poveo je u 6. minuti golom Marija Baslera i držao je to vodstvo sve do zadnjih minuta susreta, odnosno do sudačke nadoknade. Onda se dogodilo nešto dotad neviđeno, Englezi su servirali Nijemcima lijek koji je bio njemački izum (nema predaje do zadnjeg sučeva zvižduka). Teddy Sheringham je poravnao u prvoj, a Ole Gunnar Solskjar zabio za pobjedu 3. minuti sudačke nadoknade. Tadašnji predsjednik Uefe Lennart Johansson pričao je kako je u 89. minuti napustio VIP ložu stadiona Camp Nou i krenuo liftom prema terenu kako bi Bayernu uručio pehar, a kad je izašao iz lifta vidio je da slave igrači Manchester Uniteda. Dok se vozio u liftu propustio je oba gola Manchestera.
21. svibnja 2008., stadion Lužnjiki u Moskvi, gledatelja 67.310:
MANCHESTER UNITED - CHELSEA 1-1 (Ronaldo 26/ Lampard 45 - Manchester United pobijedio 6-5 na penale)
Ponovno je Manchester United doašo do naslova nakon velike drame. Poveli su golom Cristiana Ronalda u 26., a Chelsea je izjednačio u 45. minuti pogotkom Franka Lamparda. Isti je rezultat bio nakon 90 i 120 minuta, pa su o pobjedniku odlučili penali. Kod izvođenja 11-eraca prvi je u prednost došao Chelsea, jer je Cristiano Ronaldo promašio, i kod 4-4 kapetan John Terry pucao je za pobjedu Chelseaja. Na kišom namočenom terenu Terry se poskliznuo i njegov penal završio je pored gola. Potom su za Manchester zabili Anderson i Giggs, za Chelsea Kalou. Nicolas Anelka pucao je za novo poravnanje, ali vratar Edwin Van der Sar brani njegov udarac i United je osvojio treći naslov europskih prvaka.
27. svibnja 2009., stadion Olimpico u Rimu, gledatelja 62.467:
BARCELONA - MANCHESTER UNITED 2-0 (Eto'o 10, Messi 70)
Godinu dana nakon što je osvojio treći naslov europskih prvaka, Manchester United je ponovno bio u finalu, ali ovaj puta protivnik im je bila Barcelona, koja bi "sakrila loptu" svojim protivnicima, a potom bi ih samljela u beskonačnoj igri kratkih pasova. Finalni susret se je najavljivao i kao dvoboj dvojice najboljih svjetskih nogometaša, Barcina genijalca Lionel Messija i Manchesterove "zlatne kopačke" Cristiana Ronalda. Manchester je odlično krenuo i na samom početku stvorio je par izglednih prigoda, ali već u 10. minuti uslijedio je "hladan tuš", budući da je Samuel Eto'o zabio za vodstvo Barce. Za konačnih 2-0 strijelac je bio Messi u 70. minuti, i to glavom.
