Tekst ('Zvijezda protiv svoje volje') kronološki je Rathy počeo epizodom od prvog studenog 1998. godine, kada je tadašnji trener Herthe Jürgen Röber u 76. minuti utakmice svog kamerunskog napadača Alphonsea Tchamija zamijenio tada nepoznatim, 19-godišnjim Hrvatom.
'Već tjedan dana potom Ivica Olić je zaigrao od prve minute prvenstveni dvoboj kod Bochuma. Bila je to posljednja utakmica njegove kratke bundesligaške karijere. Barem za ono vrijeme. Vratio se Olić kući, u matičnu slavonskobrodsku Marsoniju. Ako ništa drugo, za vrijeme boravka u Berlinu upoznao je barem buduću suprugu, Natalie.'
Priču o omiljenom nogometašu Rethy je nastavio Olićevim novim odlaskom u inozemstvo (moskovski CSKA), tada iz zagrebačkog Dinama, a nakon toga u HSV pa, konačno, u minhenski Bayern.
'Svaki taj prelazak praćen je skepticiznom i podsmijehom, a Olić je u svakom svojem novom klubu rušio prepreke i postajao najbolji. Kad je ljetos prelazio iz HSV-a u Bayern, svi su se pitali zašto odlazi biti rezerva zvijezdama poput Tonija, Gomeza, Klosea, Riberyja, Podolskog...
Olić je opet uvjerio sve u nepokolobljivost svog karaktera. On je danas napadač broj jedan njemačkih prvaka, moguće pobjednika Njemačkog kupa i moguće europskih prvaka.
On je, ktome, sušta suprotnost uobičajenim nogometnim zvijezdama. On taj status skoro pa odbija. On samo voli igrati nogomet, a za plaću koju zarađuje osjetno premašuje normu.
Svi su ga odbijali godinama ozbiljno shvatiti. Skoro da su se o njemu počeli pričati vicevi. Ivica se samo nasmijao, zasukao visoko rukave svoje majice, zapanjio vlastite suigrače i navijače, a nakon toga se vratio u svoje skromno stanje svijesti. Ivica Olić je moj igrač sezone', završio je komentator-kolumnist.
