„Medvjedi“ u našim redovima imaju poklonike koji se dive hokejaškoj euforiji, i oponente što njihov sportski uspjeh nazivaju ništavnim. Suprotstavljene strane čvrsto su ukopane na svojim pozicijama, mogućnost pomirenja nije osobito vjerojatna.
Ipak, voljeli hokej ili ne, bila EBEL liga peta ili deveta po jakosti u Europi (ili obična sponzorska zabava, kako kaže glasnogovornik „Antimedvjedista„), samo slijepac može omalovažavati svu izvrsnost „projekta Medveščak“. Stara je stvar da je u podizanju projekta veliku ulogu odigrala besprijekorna PR mašinerija, ali svesti „Medvjedomaniju“ samo na to, bilo bi nepošteno. Jednostavno, Medveščak je odrađen onako kako se po „manualu“ i hendlaju slični projekti. Uz korištenje poznatih alata i metoda, i uz jako puno truda i rada.
Usporedimo, na primjer, Medveščak i rukometni klub Zagreb. Situacija iz stvarnog života: novinar ste i trebate hitno izjavu nekoga iz kluba o nekom aktualnom problemu. Zovete Zagreb. Uz maksimalnu asistenciju ljubaznih ljudi u klubu, potrebno je par sati za lociranje nekog igrača koji bi bio raspoložen dati izjavu. Nikome se ne da, a ne postoji obveza da se mora. Zovete Medveščak. Možete birati koga ćete snimati i kada. Mogu oni i doći do vas, ako hoćete. Jer oni znaju da je „biti u medijima“ besplatna, a potrebna reklama. Medveščak vrlo pažljivo i predano brine o promociji kluba, trudi se da svaki novinar dobije izjavu ili informaciju koju treba. Rukometni klub Zagreb pobijedi Barcelonu u Barceloni – i sutra su svi nedostupni za izjave, a konferencija za medije – nije predviđena.
Rukometaši inače spadaju među one koji najviše rogobore protiv hokeja. Jasno i zašto. U maloj bari pojavio se još jedan krokodil kojega se pri podjeli gradskog novca nikako ne može zaobići, zanemariti. I zato im je vjerojatno jako teško gledati kako Zagreb igra utakmice u polupraznoj ili nedovoljno ispunjenoj Areni, a koja se pak redovito puni do posljednjeg mjesta za trajanja „Ice-fevera“.
No, nije izlaz u ljutnji na publiku „koje, eto, ne zna prepoznati kvalitetu koju mi nudimo.“ Potrebno je prodati priču, privući ljude k sebi, potruditi se biti im prijatelj. Problem rukometa je tim veći kada znamo da u borbi za gledatelje rukomet starta s puno bolje pozicije od hokejaša. Rukomet je drugi sport u Hrvatskoj, reprezentacija ima kultni status, igrači su poznati i imaju zvjezdani status. U omjerima kvalitete u tom sportu, Zagreb je dio svjetskog vrha, a u mnogo slučajeva takvi su mu i protivnici koji dolaze ovdje igrati. Medveščak se mudro naslonio na revival zagrebačke hokejaške euforije s kraja osamdesetih. U prilog mu je išla činjenica da klinci koji su s očevima tada išli na utakmice, sada imaju svoju djecu koju vode gledati hokej.
U međuvremenu se veliki dio njih zasitio domaćeg nogometa ili razočarao u Dinamo i stvari oko Dinama, te u Medveščaku pronašao dobru zamjenu. Sve ostalo su minusi koje je trebalo ispravljati. Hrvatska reprezentacija relativno je smiješna. Liga nije vrhunska, no „Medvjedi“ su u njoj kompetitivni. Bolje to nego biti vreća za napucavanje u društvu s „velikim dečkima“. I stoga se i priča okrenula, utakmice se ne shvaćaju i ne najavljuju kao pitanje života i smrti nego kao zabava za cijelu obitelj. A opet, sportska potka dovoljno je jaka da cijela priča ima smisao.
I da ovo ne bude preveliko „šamaranje“ rukometa, nije on jedini koji ima ovakav problem. I nogometna reprezentacija trpi pad popularnosti iz niza razloga, a jedan od njih je svakako preloš PR. Omiljena nacionalna sportska igračka se „odnarodila“. Okupe se, pobjegnu u izolaciju Čateža, odigraju utakmicu, razbježe se... Sve im je teško, svima su nedostupni, do njih se ne može. Zaboravili su navijačima biti prijatelj…
Veliki sportovi, učite od hokejaša. Ima se tu što naučiti.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
