Na drugom dijelu Europe, u Slavoniji, ostali su Domagojevi roditelji. Kuća u kojoj je odrastao sad je u očima Ivana i Ivanke prazna. Kći radi u Zagrebu, sin u Njemačkoj.
'Nije jednostavno kad ti dijete ode s 21 godinu van, ali smo svi bili svjesni da se to jednog dana mora dogoditi. Dogodilo se možda ranije nego smo mi očekivali, ali šta je - tu je', rekao je otac Ivan dok je majci Ivanki bilo toliko teško da je plakala.
Domagoj je u Njemačku otišao samo nekoliko sati nakon što je potpisao ugovor s HSV-om. Mjesecima je trajala neizvjesnost - Zagreb je dizao cijenu, Domagoj nije igrao. Kad je prijeđen milijun i stigla prva rata, drama oko njegova transfera napokon je završila.
'Njemački ne znam. Učio sam, u biti, neke osnove njemačkog, engleski više razumijem, nego što pričam, a s hrvatskim sam dobar. Barem tako kažu', šali se Domagoj.
Domagojeva soba ostala je netaknuta. I puna uspomena s natjecanja, ali i iz djetinjstva. Duvnjakovi su rukometna obitelj. Domagojevi roditelji imaju iza sebe velike uspjehe, Majka Ivanka kao igračica, a otac Ivan kao igrač, ali i trener.
Osim rodnog grada, Đakovo je i njegov prvi klub. U njemu ga je uočio Irfan Smajlagić te ga, iako je bio dvije godine premlad, ipak pozvao u kadetsku reprezentaciju. S njom je postao prvak Europe i najbolji igrač Europe. Kad je imao 17 godina Lino Červar pozvao ga je u reprezentaciju. Odlazak iz Đakova u rukometni klub Zagreb bio je neizbježan.
'Bio je mlad, otkrit ću vam: plačući je ostao u stanu. Suprugu sam na pola autoputa rekla 'ajmo se vratiti po njega'. Sva sreća nismo. Ali brzo se privikao. Stvarno, nakon tjedan, dva sve je to sjelo na svoje mjesto...ti prvi dani su teški', otkrila je majka Ivanka.
Stotine djece u Hrvatskoj svake godine počnu trenirati rukomet. I sanjaju o velikoj karijeri. Domagoj je, 10 godina nakon što je počeo trenirati, dječački san počeo živjeti - sjeo je na sam vrh rukometnog svijeta.
Sve o Duvnjakovoj mladosti, prilagodbi u Hamburgu, te o tome kako se snalazi kao 'domaćica' pogledajte u prilogu magazina Provjereno.
