Izgubljeni naslovi i medalje, preuranjena ispadanja s velikih natjecanja, nepravedne optužbe o dopingu...sve to povijest sporta pamti baš kao i velike uspjehe. Kada se dogode sporne situacije, ne zna se što je gore – kada su za njih odgovorni suci, službenici, liječnici ili pak sami sportaši.
Tri vijesti o kojima se priča
Možda je ipak teže prihvatiti nesportsko ponašanje samih sudionika, jer sudačke krive procjene ili pogreške u nekom od sustava, nažalost također su oduvijek dio sporta. No, kada sami sportaši svjesno ,nesportskim ponašanjem kroje rasplet nekog natjecanja, nepravda boli još više. Jer, upravo oni trebali bi biti uvijek primjer pravednosti i fair playa.
MICHAEL SCHUMACHER I DAMON HILL, 1994. VN AUSTRALIJE
Jedan od najuspješnijih sportaša svih vremena osvojio je sedam titula svjetskog prvaka u Formuli 1. Prvu utrku vozio je 1991., a tri godine nakon toga borio se za svoj prvi naslov prvaka. Bila je to uzbudljiva sezona, a o prvaku je odlučivala posljednja utrka – Velika nagrada Australije.
Michael Schumacher bio je samo jedan bod u prednosti nad Britancem Damonom Hillom. No, veće šanse davale su se Britancu, jer je u posljednjih pet utrka Hill pobijedio u njih četiri, a Nijemac u jednoj.
Schumacheru je trebala pobjeda, bio je gladan prvog naslova i očito spreman poduzeti sve kako bi stigao do njega. Krenuo je bolje od Hilla, imao je 'pole position' i vodio u utrci sve do 36 kruga.
No, tada je bolidom (vozio je za Benetton-Ford) udario u zid i oštetio ga. Iako je nastavio voziti bilo je jasno da će Schumacher vjerojatno morati odustati.
Damon Hill imao je priliku za naslov. Krenuo je u pretjecanje, no Schumacher je naglo skrenuo i sudario se s Hillovim bolidom. Sudar je bio prejak da bi mogli nastaviti utrku. Iako su kritike na račun Nijemca prštale sa svih strana, Schumacher je ostao pri tvrdnji kako se nije namjerno zabio u Hilla. Tako je legendarni „Schumi“ do svog prvog naslova svjetskog prvaka stigao na nesportski način.
MILORAD ČAVIĆ I MICHAEL PHELPS, OI PEKING 2008.
Srpski plivač Milorad Čavić izborio je nastup u finalu discipline 100 metara leptir. Na bloku do njega stajala je najveća plivačka, a i olimpijska zvijezda u tom trenutku – Michael Phelps. Čavić je u polufinalnoj utrci bio bolji od Amerikanca za pet stotinki i očekivalo se vrlo uzbudljivo finale.
Pogotovo jer je Phelps do tog trenutka u džepu imao sedam zlatnih medalja osvojenih u Pekingu. Još jedna i izjednačio bi rekord Marka Spitza, a u posljednjem finalu na 4 x 100 m mješovito stigao bi do osme te prestigao Spitza po broju osvojenih zlata na jednim Olimpijskim Igrama.
U finalu prava drama. Milorad Čavić vodi do posljednjeg metra i samo ga zamah dijeli od zlata. Čavić se rubu bazena približava kroz vodu, a Phelps ide u posljednji zamah kroz zrak, i dotiče rub bazena 1 stotinku sekunde prije Čavića, za 50.58 sekundi (Čavić 50.59).
Tako je naime bila službena verzija. No, cijeli svijet vidio je pobjedu srpskog plivača koji je prvi dotaknuo rub bazena! Ipak, službeni mjerač vremena, Omega, tvrdila je da je pobjednik Amerikanac, jedan od njihovih manekena. Phelps je ispisao povijest, a Milorad Čavić nakon godinu dana dobio je djelomično priznanje Omege o, u najmanju ruku upitnom, mjerenju vremena.
Naime, u video intervjuu 2009. godine generalni menadžer Omege, Christophe Bertaud, objasnio je kako je Čavić zaista prvi dotaknuo rub bazena, ali ne i da je pobjednik. Njegovo je objašnjenje bilo kako je Phelps snažnim zamahom zaustavio sat, što Čaviću nije uspjelo.
Dodatnu prašinu u ovom slučaju podigao je proteklog proljeća sam Mark Spitz kada je za britanski list „Express Sports“, izjavio kako je dobio e-mail od Omege u kojem su priznali pogrešku s OI u Pekingu. Kasnije je sam sebe demantirao.
ROY JONES JR, OI SEUL 1988.
Boksač Roy Jones Jr stigao je u Seul kao jedna od najvećih američkih nada za zlatnu olimpijsku medalju na tim Igrama. I zaista, do borbe za zlato stigao je bez ijedne izgubljene runde. A onda je stigao do prepreke koja je očito bila nepremostiva iz različitih, samo ne sportskih razloga.
Domaći boksač, Koreanac Park Si-Hun provodio je velik dio meča na konopcima. Roy mu je uputio 86 udaraca, dok je Park uspio skupiti svega 32. No, suci su očito gledali neku drugu borbu te odlučili kako je zlato zaslužio Park Si-Hun. Ovakva odluka izazvala je ogromno negodovanje , zgražanje i čuđenje.
Jedan od sudaca kasnije je priznao pogrešku, Park se čak i ispričao Jonesu, a nakon te sramotne odluke promijenili su i sistem bodovanja. Usprkos svemu tome, Međunarodni olimpijski odbor nikada nije odlučio promijeniti ishod ove borbe i dodijeliti Jonesu zasluženo zlato.
ŽENE S VIŠKOM TESTOSTERONA – EWA KLOBUKOWSKA
Kad se dotaknemo teme sportašica koje su optužene da su zapravo sportaši, odmah nam na pamet pada primjer Južnoafrikanke Caster Semenye koja je nakon osvajanja svjetskog zlata na 800 metara, 2009. godine bila podvrgnuta testu spola.
Iako je taj slučaj podigao veliku prašinu, a Semenya na kraju dobila odobrenje da se vrati natjecanjima jer je „ipak žena“, malo se zna da je punih 40-tak godina ranije jednoj atletičarki zbog takvog testa uništena karijera.
Sprinterica Ewa Klobukowska bila je jedna od najbržih žena na svijetu 60-ih godina. Pomogla je svojoj Poljskoj da uzme zlato u štafeti 4x100 metara na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964., a godinu kasnije postavila je i svjetski rekord na 100 metara. Njezina karijera i dalje je išla uzlaznom putanjom jer se okitila i s dvije zlatne medalje na Europskom prvenstvu.
A onda je godinu dana kasnije osramoćena završila karijeru. Pala je na testu spola. Suspendirana je sa svih natjecanja, a na Međunarodni olimpijski odbor vršio se pritisak da zlatnu medalju Poljakinja predaju Amerikankama. No, postojao je problem. Rezultati testa bili su netočni! Svoju nevinost dokazala je 1968. godine kada je rodila dijete!
Na kraju je ispalo kako je Ewin test bio netočan zboz tzv. „barr bodya“. Određene „abnormalnosti“ u kromosomima (Barr body) samo godinu dana kasnije, na Olimpijskim igrama u Meksiku uzimane su obzir kad su se radili testovi spola.
Zanimljivo je kako su se zbog „kompliciranosti“ u odnosu hormona i kromosoma, kroz povijest sporta mijenjale metoda testiranja spola. Danas u takvim testovima sudjeluje tim liječnika koji se sastoji od ginekologa, endokrinologa, psihologa i internista.
NOGOMETNE NEPRAVDE
Istražujući ovu temu, zaključili smo kako se najviše sportskih nepravdi ipak veže uz nogomet. Od Maradonine i Henryeve ruke, nepostojećih pogodaka, sudačkih krađa ili slučajnih previda....primjera je vrlo mnogo. Zato smo se odlučili podsjetiti na jedan iz naše zemlje,vjerojatno prvog kojeg se mnogi sjete kada se priča o nogometnim nepravdama.
RIJEKA – OSIJEK, HNL 1999.
26. svibnja 1999. hrvatska liga doživjela je pravu utakmicu „slučaj“ koju Riječani neće nikada zaboraviti. Nenad Gračan bio je trener tada vrlo dobre generacije koja je imala povijesnu priliku stići do naslova prvaka.
Igrali su na Kantridi protiv Osijeka i trebali su pobjedu. Glavni konkurent za naslov bila je Croatia, u tim trenucima prilično omražena kao klub miljenik pokojnog predsjednika Tuđmana i tadašnje vlasti.
Sve do 89. minute bilo je 1-1 i Rijeka je napadala svim snagama. Barbanas Sztipanovics je nabacio, lopta je došla do Admira Hasančića i - gol!
No, slavlje je trajalo samo jedan trenutak jer je pomoćni sudac, Zoran Krečak, podignutom zastavicom iskrojio povijest. Rezultat je ostao 1:1, a Croatia je u tom posljednjem kolu pobijedila Varteks te prestigla Riječane za jedan bod na ljestvici Lige za prvaka.
