Nakon antičke Grčke, Olimpijske igre oživljene su krajem 19. stoljeća zahvaljujući francuskom barunu Pierru de Coubertinu. Na njegov je prijedlog u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO). Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba održane su 1896. godine u Ateni i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Kako se stvorila potreba za natjecanjima u zimskim športovima, uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u francuskom Chamonixu 1924 godine.
Tri vijesti o kojima se priča
Zanimljiv je način na koji je Pierre de Coubertin došao do ideje oživljavanja OI. Istraživao je razloge francuskog poraza u francusko – pruskom ratu (1870.-1871.) i zaključio kako je razlog u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost. U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o natjecanju svjetske mladosti na športskom, a ne na bojnom polju.
Početak modernog doba
Olimpijske igre - Atena 1896, Igre I. Olimpijade modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. travnja do 14. travnja 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 športaša (samo muškarci!) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 športova i 43 športske discipline, bilo je to najveće međunarodno športsko natjecanje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 športaša, među njima 19 žena.
Zanimljivo je kako čuveno olimpijsko geslo 'citius, altius, fortius' (brže, više, jače), nije ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru izrekao prijatelj Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I “utješno” geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom barunu de Coubertinu, također je “autorsko djelo” jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.
Znale su prvotne Igre trajati i po šest mjeseci. Trajanje je vrludalo, neke su trajale manje, neke više - da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932. godine, pa 1936. u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana. Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na više od 10 tisuća natjecatelja.
Politika uništavala duh olimpizma
Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru došle kao dar da bi ih grubo iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje monstruozne politike. Kasnije, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.
Najtragičniji trenutak olimpijskoj povijesti dogodio se u Münchenu, 1972. godine. Palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan upali su 5. rujna u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih športaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja taoca, ubijeno je svih devet izraelskih športaša. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.
Olimpijski krugovi i olimpijski plamen
Najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Europa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja.
Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi tisuće trkača preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kojem će plamen plamtjeti čitavo vrijeme održavanja. Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928.
'Dream Team' označio kraj amaterizma
U Coubertinovoj viziji športaši su se trebali natjecati iz športskih ideala, a nikako za novac, i zato na Igrama nije bilo mjesta profesionalnim športašima. Ovo je načelo rezultiralo s nekoliko skandala tijekom moderne olimpijske povijesti. Postepeno je mnogima postajalo jasno da je mnoga amaterska načela pregazilo vrijeme. Svejedno, MOO je insistirao na amaterizmu.
U Munchenu 1972. slavni je devetorostruki Olimpijski pobjednik u plivanju Mark Spitz zamalo bio diskvalificiran i ostao bez medalja jer je na jednom proglašenju, na pobjedničkom postolju, slavodobitno podigao desnu ruku u vis, a, na nesreću, u ruci je držao tenisice jedne renomirane športske kuće.
Tijekom 80-ih godina stroga je amaterska stega popuštala. Točka na i konačno je stavljena na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 godine, nastupom famoznog košarkaškog ”Dream Teama”, sastavljenog od najvećih veličina američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno, bili profesionalci.
Jedini šport u kojem se profesionalci ne natječu je boks, a u nogometu se također natječu profesionalci, ali samo do 23 godine starosti, da ne bi maksimalna konkurencija najkvalitetnijih natjecatelja kvarila draž natjecanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Ateni, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900 i 1904 godine odličnicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.
Ako bi se baš trebalo odlučiti koji su sportaši obilježili OI, kada se sve zbroji i oduzme, uzevši u obzir broj osvojenih olimpijskih medalja, pa broj samostalno osvojenih zlatnih olimpijskih medalja, dominaciju kojom su pobjeđivali, trajanje te dominacije, raznovrsnost disciplina, stil i športsko savršenstvo - najveći Olimpijci u povijesti Igara su američki atletičar Carl Lewis i njegov sunarodnjak iz bazena Michael Phelps.
