No, Ivano Balić je izlaganje prepustio svom prijatelju.
''Mogao bih vam puno toga reći o ovoj temi, ali nemam licenciju pa ne mogu ovako javno. Tko zna, možda jednog dana položim, premda ne razmišljam o tome da postanem trener. Nemam živaca za to. Zato ću riječ prepustiti Željku Babiću, izborniku hrvatske rukometne reprezentacije. Vjerujte, bit će zabavan'', rekao je nekad najbolji svjetski rukometaš.
I bilo je to sve od rukometnog Mozarta.
''Pokušat ću u ovih sat vremena biti precizan. I nikako dosadan. Moram priznati da sam malo prestrašen. Nije lako nešto govoriti pred ovolikim brojem uglednih trenera. A i ovi naši demonstratori, igrači mlade kadetske reprezentacije, već su jako umorni. A kad je igrač umoran onda često ne obavi dobro zadatke koji su pred njim'', rekao je Željko Babić.
Prva vježba bila je mentalna aktivacija.
''Nemojte misliti da igrači na svaki trening dolaze odmorni i željni stjecanja znanja. Ima dana kada je jednog igrača ostavila cura, drugi ima loše ocjene u školi ili na fakultetu, treći ima problema u obitelji... Takvih problema ima i u našoj seniorskoj reprezentaciji. U tim trenucima tim igračima treba dati posebne zadatke. Primjerice, da pri vježbi dodavanja moraju točno dodati ali istodobno i reći ime igrača kojem će dodati. I uza sve to suparnički igrač ih ne smije dotaknuti dok imaju loptu. Hajde da pokušamo tu vježbu'', rekao je Babić.
Naravno da je to teško išlo jer se većina dječaka nije mogla usredotočiti na dvije stvari odjednom.
''Najvažnije je da vanjska linija ne igra po šabloni jer će to svaka suparnička momčad brzo shvatiti. Srednji vanjski treba donijeti ispravnu odluku u sekundi.''
''A Balić je u tome bio najjači na svijetu. Srednji vanjski uvijek mora biti blizu zone, mora imati kratka dodavanja s ostala dva vanjska. Znate zašto? Da je manje pogrešaka. Pa zašto nogometaši Barcelone igraju niz kratkih pasova? Jer im u tim situacijama suparnik ne može ništa'', zaključio je Babić.
