Sjećate li se zlatnog Svjetskog prvenstva u Portugalu 2003. godine, Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine jednakog sjaja, pa i kasnijih srebra u Tunisu (SP 2005.), Norveškoj (EP 2008.), Hrvatskoj (SP 2009.) i Austriji (EP 2010.)? Ako da, onda vas je zasigurno obuzeo sličan osjećaj ponosa kao i kada ste gledali furioznu Hrvatsku koja je doslovce 'samljela' Francuze.

>> 'Kauboji' deklasirali Francusku, Slovenci nam osigurali polufinale!

>> 'Vratili smo Francuzima za sve poraze, ali nismo još ništa napravili'

Reprezentacija koju smo posljednjih godina gledali s visoka i divili se njezinoj nepobjedivosti, moći i hladnokrvnosti kojom je nama, ali i ostalim momčadima redovito zadavala glavobolje i bez lažne skromnosti, 'nabijala' komplekse. Olimpijski, svjetski i europski prvak izazivao je strahopoštovanje u očima svih ozbiljnih reprezentacija, pa tako i Hrvatske, koja je u posljednjih devet utakmica na velikim natjecanjima tek tri put uspjela nadmudriti Omeyera i društvo.

Francuski stroj slavio je šest puta i to u onim najslađim utakmicama, finalu Svjetskog prvenstva 2010. pred 16.000 hrvatskih navijača, a potom godinu kasnije i u finalu Europskog prvenstva u Austriji 2010.

Hrvatska je nestrpljivo čekala priliku za osvetu i ona je došla kad smo se najmanje nadali. Po prvi puta, reprezentaciju smo na jedno veliko natjecanje ispratili s apsolutno minimalnim očekivanjima, nije bilo velikih riječi i obećanja, kao ni pritiska da se iz Srbije moramo vratiti s medaljom, a malo tko je vjerovao da Goluža ima pravu taktiku za najbolje momčadi Europe.

No brzo smo se razuvjerili. Hrabrost i uigranost, nije doduše došla do izražaja u prvoj utakmici s Islandom u kojoj smo se doslovce 'čupali' u posljednjim trenucima, kao ni u porazu od Španjolaca protiv kojih smo izgubili dobivenu utakmicu, ali je u ovim dvobojima, koliko god to možda čudno zvučalo, Hrvatska po prvi puta nakon dugo vremena pokazala žar, želju za pobjeđivanjem i timski složni duh.

Momčad djeluje smireno, staloženo i koncentrirano, sigurne ruke u važnim trenucima, a dodatno je mirnoću osigurao Mirko Alilović, kojeg za razliku od Svjetskog prvenstva u Švedskoj 2011. godine, nismo trebali čekati. Mirko je bio pravi od prve do zadnje utakmice i potvrdio da za uspjeh svi kotačići motora moraju biti savršeno ispravni.

"Ključ je bio taj što su igrači vjerovali u sebe, u ono što sam im govorio, u ono što treniramo, vjerovali su u svoje suigrače i momčad, da se mogu boriti s Francuzima, a bili smo na kušnji, netko nas je stavio na kušnju."

A upravo smo kušnju uspješno prošli u dvoboju protiv moćnih i nedodirljivih Francuza koje smo taktički nadmudrili čvrstom 6-0 obranom, iznenadili uspješnom kombinacijom pričuvne linije Bičanić-Vuković-Buntić, dok je Ivano Balić za to vrijeme, čuvao snagu za polufinale. U prvom poluvremenu igrao je samo pet minuta. Dostojno ga je zamijenio Duvnjak, a šokirane Francuze i neprepoznatljivog Karabatića možda je iznenadio i stup naše obrane, ali i pucač kada nam je to najviše trebalo Kopljar sa neočekivanim učinkom, sedam golova i vjerojatno najboljom utakmicom karijere.

„Mislim da moramo čim više zabijati iz tih šuteva izvana. To nam je jako nedostajalo u prethodnim utakmicama. A kad se počnemo našutavati u napadu, to nije dovoljno, s tih pozicija treba puno više zabijati, a ne u igri 6-6“, bio je jedan od komentara skromnog Kopljara, koji nije želio 'kupiti' šlag s torte.

Još nismo na vrhu, ali ako ovako nastavimo, možda snovi postanu stvarnost i Hrvatska se u Beogradu konačno, po prvi puta u povijesti, popne na krov Europe. Prvi opasni suparnik već je eliminiran i to na svima, vjerujemo, najdraži mogući način, eliminacijom iz daljnjeg natjecanja, a pogled prema drugoj skupini govori da nam se smiješi 'vrući' domaćin Srbija.

No, za to treba pričekati posljednje utakmice po skupinama, koje su na rasporedu večeras, a onda možemo krenuti slagati taktiku, za koga god bilo jer hrvatski rukometaši nakon dugo vremena ponovno čvrsto stoje na zemlji, ne lete u oblacima i na krilima stare slave. Ovo je jedna nova pomlađena Hrvatska, a kako su napomenuli u našim redovima, momčad budućnosti i prije svega reprezentacija koja se uigrava za Olimpijske igre u Londonu, na kojima ćemo se ponovno pokušati boriti za odličje. Poželimo im da im Beograd bude dobar zalet za to.