U tom su razdoblju osvojili brojne medalje, posebice pod zastavom Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije. Od ukupno 83 odličja koja su osvojila te dvije zemlje, hrvatskim sportašima pripada 41 medalja. No ipak, te se medalje pripisuju Srbiji, a ne Hrvatskoj, jer je nevjerojatnom i nepravednom odlukom MOO-a Srbija slijednica „prve i druge“ Jugoslavije, pa će te tako uz imena Mate Parlova, Đurđice Bjedov ili Matije Ljubeka na popisu medalja moći pročitati Srbija, iako je jasno da se radi o hrvatskim sportašima…
Milan Neralić prvi je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju. Dogodilo se to 1900. na drugim modernim Olimpijskom igrama u Parizu. Neralić je pod zastavom Austro-Ugarske osvojio broncu u mačevanju, u disciplini sablja za profesionalne učitelje mačevanja. Ovaj rođeni Slunjanin poznat je i po tome što je prvi primijenio takozvani „leteći ispad“, munjeviti ubod protivnika iz visokog skoka.
Nogometna momčad Kraljevine Jugoslavije na Igrama 1920. u Antwerpenu nije se okitila medaljom, no za hrvatski sport važna je zbog činjenice da je u njoj igralo čak jedanaest Hrvata, tako da se može reći kako je to prva hrvatska momčad koja je nastupila na Olimpijskim igrama. Hrvati su učitelji nogometa na ovim prostorima, a oni sami nogomet su usvajali od Čeha. Takav je bio i rezultat u jedinoj utakmici koju su odigrali u Antwerpenu. Poraženi su od Čehoslovačke 7:0.
Hrvati su drugu svoju olimpijsku medalju osvojili na OI 1924. u Parizu. Braća Ante, Frane i Šimun Katalinić, Petar Ivanov, Viktor Ljubić i Bruno Sorić bili su članovi talijanskog osmerca koji su se okitili brončanom medaljom. Riječanin Dragutin Ciotti prvi je hrvatski gimnastičar s olimpijskom medaljom. Na OI 1928. u Amsterdamu osvojio je broncu u momčadskom višeboju. Tadašnju osmeročlanu reprezentaciju sačinjavalo je sedam Slovenaca, od kojih je najpoznatiji Leon Štukelj, i jedan Hrvat - Ciotti.
Do početka Drugog svjetskog rata hrvatski sportaši nisu imali zapaženih uspjeha. Kraljevina Jugoslavija ostala je bez medalje na OI 1932. u Los Angelesu, dok je četiri godine kasnije u Berlinu osvojila tek jedno srebro.
Pod zastavom „Druge Jugoslavije“ Hrvati su osvojili dvije medalje na OI 1948. u Londonu. Nakon što je pobijedila Luksemburg, Tursku i Veliku Britaniju, nogometna reprezentacije SFR Jugoslavije izgubila je tek u finalu od Švedske 3:1, a u svojem sastavu imala je čak 12 hrvatskih nogometaša: Zvonko Cimermančić, braća Željko i Zlatko Čajkovski, Bernard Vukas, Franjo Wölfl, Božo Broketa, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Franjo Šoštarić i Josip Takač.
Ivan Gubijan u Londonu je bio „srebrni“ u bacanju kladiva. Gubijan, rođeni Bjelovarčanin, prvi je hrvatski atletičar koji je uspio osvojiti olimpijsku medalju.
Prvo zlato hrvatski sportaši osvojili su četiri godine kasnije 1952. na Igrama u Helsinkiju. Četiri člana splitskog Gusara Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić osvojili su zlato u veslačkom četvercu. Nogometna reprezentacija ponovno je bila srebrna.
Ovaj put u momčadi je bilo deset hrvatskih nogometaša: Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Ivica Horvat, Bernard Vukas, Branko Zebec, Vladimir Čonč, Vladimir Firm, Slavko Luštica, Stjepan Bobek i Zlatko Čajkovski.
Na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju, pred 60.000 gledatelja, Jugoslavija je izgubila od Mađarske sa 2:0. Strijelci su bili Puskas i Czibor. Jugoslavija je u tom trenutku imala ponajbolju svjetsku momčad, u kojoj su glavnu riječ vodili hrvatski nogometaši kvantitetom i kvalitetom. Ta je momčad bila kadra sve pobijediti izuzev slavne mađarske „lake konjice“.
Vrijedi se još jednom podsjetiti na udarne jedanaestorke ove dvije doista jedinstvene momčadi. Mađarska: Grosics - Buzansky, Lorant - Boszik, Lantos, Zakarias - Hidegkuti, Kocsis, Palotas, Puskas, Czibor; Jugoslavija: Beara - Stanković, Crnković - Čajkovski, Horvat, Boškov - Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.
Vaterpolska reprezentacija stigla je do srebra, a u postavi je bilo čak devet Hrvata: Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Veljko Bakašun, Ivo Štakula, Ivica Kurtini, Zdravko Ježić, Lovro Radonjić, Marko Brajnović i Vlado Ivković.
Nogometaši su treće srebro zaredom osvojili u Melbourneu 1956. U momčadi je bilo pet hrvatskih nogometaša: Mladen Koščak, Ivan Šantek, Zlatko Papec, Luka Lipošinović i Joško Vidošević. Vaterpolisti su ponovno osvojili srebro i opet je u momčadi bilo devet Hrvata: Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Ivica Cipci, Hrvoje Kačić, Marijan Žuželj, Zdravko Ježić, Lovro Radonjić, Tomislav Franjković i Vlado Ivković. U Melbourneu je „srebrnu priču“ zaokružio Bjelovarčanin Frano Mihalić osvojivši drugo mjesto u maratonu.
Nakon tri uzastopna srebra, nogometaši su konačno došli do zlata 1960. u Rimu. Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Željko Matuš, Zvonko Bego i Tomislav Knez hrvatski su nogometaši koji su se okitili zlatom.
Nastavak serije članaka o uspjesima hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama čitajte sutra...
