Koliko su kritike utemeljene i jesu li naši sportski dragulji u krivim rukama? Ili smo mi u zabludi kad mislimo da su to dragulji?
Kovač na udaru brojnih kritika
Nogomet je najpopularniji, pa je i logično da Niko Kovač bude „prvi na tapetu“. Niko je na klupu došao na vrhuncu krize u reprezentaciji, odmah nakon Štimčeva odlaska. Prihvaćen je aklamacijom, evidentno trenersko neiskustvo bilo je kompenzirano bogatim igračkim životopisom i činjenicom da je bio vođa svoje generacije u dresu Vatrenih. Nakon skoro godinu dana od ustoličenja, Nikin rejting popularnosti je drastično manji.
Neupitno je tvrdoglav, što samo po sebi nije krimen, ali dojam je da je prezatvoren, prekrut i potpuno nesklon prihvaćanju savjeta. Izbornik voli usporedbe s Njemačkom: Joachim Loew bio je pod paljbom njemačke javnosti jer je u Brazilu stalno gurao Lahma u vezni red, a bočna pozicija je patila. Poslušao je, promijenio mišljenje i Lahmovu poziciju, završilo je (dakako ne samo zbog toga) osvajanjem naslova prvaka.
Slične glasove (razuma) oko Rakitićeve pozicije, Niko Kovač odbija čuti, uporno tjera svoje iako je očito da to nije pravo rješenje. Ono što je za Kovača dobro, jest činjenica da svakako ima vremena za popravak imidža i rezultata. No, problem je trend. Nakon svake utakmice Niko ima sve više oponenata, gotovo se više ne može sjesti na kavu, a da ne doleti pitanje „Pa, šta radi onaj Niko Kovač...“.
Nikada nijedan izbornik u povijesti nije tako brutalno iskritiziran od strane struke, što je fenomen koji bi valjalo pomnije istražiti. Zašto trenerska struka u Hrvata stidljivo komentira Dražena Medića na klupi Zagreba, zašto nikada nitko nije doveo u pitanje što je predsjednik Udruge trenera godinama bio Fredi Fiorentini, a na Kovača se nakon Brazila udarilo iz petnih žila?
Repeša iz reprezentacije na SP-u nije izvukao - ništa
Najsvježiji 'fail' potpisuje Jasmin Repeša. Posve obrnuto od Kovača, Repeši se ne može predbaciti neiskustvo, CV mu je vrlo bogat. Ali i takav stari trenerski mačak može kardinalno pogriješiti kad izda jedan od najvažnijih postulata struke koji glasi: igru prilagođavaš igračima koje imaš, a ne igrače svojoj ideji igre. Repešino šablonizirano vođenje utakmica koje se najbolje očituje u beskrajnim rotacijama i ideji da u rosteru ima 12 igrača „jedan drugome do uha“, iritantno je i u Cedeviti. No, tamo gdje doista pod komandom ima 12 „mrava-ratnika“ još ta priča i drži vodu.
Ali, pristupiti na isti način i ekipi koja ima bogomdani talent Šarića i Bogdanovića je odluka osuđena na propast. Ako bismo karikirali do kraja, ispada da naš košarkaški izbornik na utakmicu dođe s Excell tablicom u kojoj je unaprijed zadano koliku će minutažu imati pojedini igrač, i pridržava se iste bez obzira na razvoj događaja na terenu.
Kako drugačije objasniti samoubilačke poteze s povlačenjem s parketa Tomića protiv Francuske ili Bogdanovića u nekim situacijama, dok spomenuti igrači igraju simultanke? Slična stvar ponavljala se s Jusufom Nurkićem u Cedeviti. Dojam je da bi Jasmin Repeša na isti način vodio Cedevitu, reprezentaciju Hrvatske i Miami Heat.
Zašto je to tako? Je li u bezvlašću HKS-a doista pomislio da je on „mjerilo svih stvari“? Ne znam, ali iz ove super generacije, koja na klupskoj razini „rastura“, nije u Španjolskoj izvučeno – ništa.
Gdje je 'nestala' hrvatska vaterpolska reprezentacija?
Vaterpolska reprezentacija je možda najeklatantniji primjer. Momčad koja je pokorila svijet pod ravnanjem Ratka Rudića, koja je najuvjerljivije ikada osvojila olimpijsko zlato, na ovoljetnom Europskom prvenstvu završava na petom mjestu. Ali, gora od plasmana je nepovezana, smušena, nedefinirana, na trenutke i kukavička igra u kojoj kao da je netko zabranio šut izvana.
Dio opravdanja leži u pomlađivanju reprezentacije. Ipak, u Budimpešti su u sastavu bila sedmorica londonskih zlatnih i pomesti sve pod tepih smjene generacija bilo bi pogrešno. Ono što je najočitije jest da se u igri Hrvatske nije nimalo vidjela izbornička ruka Ivice Tucka, a to je za svakog trenera valjda najveći minus.
Goluža ne zaslužuje razapinjanje
Mnogi će u priču o krivim ljudima na izborničkim mjestima gurnuti i Slavka Golužu, izbornika rukometaša. To je vrlo sklizak teren. Gole činjenice kažu: bronca OI London, bronca SP Španjolska, bronca Euro Srbija, srebro Mediteranske igre Mersin. Medalja mu je izmakla na SP u Švedskoj (5. mjesto) i na ovogodišnjem Euru u Danskoj (4. mjesto).
Dakle, tijekom cijelog mandata Goluža drži reprezentaciju u svjetskom vrhu, uz osvojene tri ozbiljne medalje. Ipak, oponenata je puno jer vlada uvriježeno mišljenje kako je naša reprezentacija bila programirana za više, u najmanju ruku za još nekoliko finala, umjesto utakmica za treće mjesto. Tu se treba zapitati radimo li već čitavo desetljeće nešto krivo s rukometašima ili smo jednostavno neumjereno ambiciozni?
Nakon olimpijskog zlata u Ateni prije deset godina, hrvatski rukometaši više se nisu popeli na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Jedina razlika je što su Červarova srebra zamijenjena Golužinim broncama, ali to ipak nije razlog da se rukometnog izbornika razapinje.
