Ako Rijeka osvoji naslov prvaka, a nakon trijumfa i dobre igre Rijeke u Osijeku to se čini sasvim realnim epilogom, Damir Mišković trebao bi poslati u "maksimirske dvore" barem pismo zahvale.
Tri vijesti o kojima se priča
Franko Andrijašević svakim novim golom zadaje novu ranu čelnicima Dinama i pokreće žučne rasprave: Tko je glavni krivac što su se Modri tako olako riješili Andrijaševića i još ga k tome prepustili najvećem rivalu u utrci za prvaka.
Ovih dana glavni akteri onog što bi se na kraju sezone lako moglo nazvati „pogreškom stoljeća“, po medijima peru ruke i prebacuju krivicu kao vrući krumpir iz ruke u ruku. Nismo ljetos bili na tom famoznom razgovoru Zlatka Kranjčara s Andrijaševićem i stoga ne znamo što mu je točno rekao, ali što god da mu je poručio opet je zadnja na klubu.
Kranjčar je očito loše procijenio, ne samo po pitanju Andrijaševića, ali nije se sam postavio na klupu Dinama. Tko ga je postavio i dao mu ovlasti, valjda snosi najveću odgovornost. Međutim, budimo realni, otkada to u Dinamu igrače prodaju treneri?
Otkada u Dinamu treneri prodaju igrače?
Da je Kranjčar čak i neovisno o dogovoru s čelnicima Dinama rekao Andrijaševiću da više ne računa na njega, što je doista malo vjerojatno, ne znači da ga klub automatski mora prodati. Nije to samo tako u Dinamo već u svakom većem ili manjem klubu. Trener obično može sugerirati, ali ne i donijeti zadnju odluku, posebice ne u Dinamu, jer ako se na Maksimiru nešto zna, onda se zna tko donosi takve odluke.
Uostalom, ako Kranjčar nije vjerovao u Andrijaševića, a očito nije, jer bi u suprotnom zahtijevao njegov ostanak, te ako se klub složio s time da Andrijašević ipak nije materijal za Dinamo, odnosno da u kadru ima i boljih, ne znači da su ga čelnici Dinama morali prodati baš Rijeci.
Nameće se pitanje kakva je logika prodavati igrače najvećem konkurentu? Ne samo prodavati, nego ga pojačavati. I ne jednom, nego u serijama. Ako si "pun kao brod" i nemaš problema s lovom? To smo pitanje davno postavili tako da ne pametujemo naknadno i nismo generali poslije bitke.
U Dinamu očito svi skupa nisu baš vjerovali u Andrijaševićeve sposobnosti i još očitije nisu vjerovali da Rijeka s Andrijaševićem može ozbiljnije ugroziti dominaciju Modrih. Dakle, dvije loše procjene u jednom potezu. Logično je zaključiti: da su u Dinamu vjerovali da Andrijašević može igrati na razini na kojoj sada igra u Rijeci, ne bi ga ni prodavali, a da su vjerovali da ih Rijeka može ozbiljno ugroziti, postavili bi veto na Andrijaševićev prelazak u njezine redove.
Prava istina: Na Maksimiru nisu vjerovali u Andrijaševića
Možemo razumjeti da su u Dinamo loše procijenili što se tiče izbora igrača, da su prednost dali nekim drugim igračima, to se događa i najvećim europskim klubovima, ali teško je shvatiti da su Andrijaševića i Rijeku toliko podcijenili.
Ako su se već htjeli riješiti Andrijaševića, mogli su ga plasirati bilo gdje samo ne u Rijeku. Ako štite interese kluba, a ne neke druge interese, zar nije logično pomisliti: „što ako im ga prepustimo, a on tamo proigra i Rijeka nas na kraju nadvisi?“ Nešto zagriženiji navijači možda bi u šali dodali: „pa možemo se onda svi skupa... (dodajte što želite).“
Da stvar bude poraznija za odgovorne u Dinamu, nije im prvi put da se olako rješavaju igrača i prepuštaju ga Rijeci, a on tamo zablista i bude im glavna prijetnja u borbi za naslov prvak. Dakako, tu mislimo prije svega na Andreja Kramarića, ali i na Ivana Tomečaka.
Sad će neki reći da je Dinamo na njima dobro zaradio, jer je dobio postotak od transfera, još uvijek se ne zna točno koliki, te da je na kraju ipak bio prvak. Međutim, zaboravljaju da je Rijeka ni kriva ni dužna još bolje zaradila i profitirala, jer dobila je igrača do kojeg u normalnim okolnostima nikako ne bi mogla doći, a da je Dinamo zapravo izgubio dobar dio financijskog kolača, ali i odličnog igrača koji je mogao zabijati golove u njegovom dresu i voditi ga, možda, do europskih uspjeha. Dakle, ako postoji zarada, kolika je tek potencijalna šteta?
Veliki paradoks: Dinamo pomaže Rijeci da ga skine s trona!?
No, dimenzija cijele priče je puno veća, jer nije pretjerano reći da se Rijeka uz pomoć Dinama dodatno učvrstila i financijski konsolidirala te stekla preduvjete za ravnopravnu utrku s njim. Na kraju će Rijeka, još uvijek možda, uz izravnu pomoć najvećeg konkurenta doći i do najvećeg uspjeha u povijesti kluba i glavnog cilja – naslova prvaka i mogućnosti da se bori za Ligu prvaka i desetke milijuna eura. Na taj bi način dugoročno mogla preuzeti od Dinama ulogu najmoćnijeg kluba u Hrvatskoj.
Na prvu možda zvučni kontradiktorno, ali činjenice govore da je tako. Prava je istina da je Dinamo s Andrijaševićem htio i jare i pare baš kao i s Kramarićem; riješiti se igrača kojeg iz ovog ili onog razloga ne želi, na njemu dobro ili solidno zaraditi na temelju postotka od daljnje prodaje i opet osvojiti naslov prvaka, a uz to afirmirati i potom prodati tog, kao, potentnijeg igrača koji je ostao. Dakle, jednim udarcem dvije muhe.
S Kramarićem je uspjelo, ali ovaj put računica bi se mogla pokazati pogrešnom. I ovaj put ostaje činjenica da se Dinamo ne bi tako olako riješio Andrijaševića, jednako kao i Kramarića, da su u Maksimiru vjerovali da u njemu leži takav potencijal. Što je najbolje ili najgore, kako hoćete, imali su ga u svojim rukama dovoljno dugo i opet ga nisu dobro „izvagali“. To je neoboriva činjenica. Jer, ako to nije tako, znači da su namjerno radili na štetu vlastitog kluba, a to baš i nije tako logično. Ili se to nama samo tako čini?
Pogreška stoljeća
To što je Dinamo napravio s Kramarićem znalo se dogoditi i ostalim klubovima. Veliki europski klubovi rijetko prepuštaju igrače glavnim konkurentima iz iste lige, ali i to se događalo. Još rjeđe se događalo da taj igrač na takav način zablista u redovima konkurentskog kluba, ali se ipak znalo dogoditi.
Međutim, gotovo da ne pamtimo da je odbačeni igrač za „sitne pare“, u smislu novca „na ruke“, prešao u redove konkurentskog kluba i onda na takav način kao Andrijašević „ubio“ bivši klub i razorio cijelu ligu te tako suvereno vodio svoju momčad do naslova prvaka.
Ako Rijeka osvoji naslov prvaka, pritom Andrijašević ne mora više napraviti baš ništa, jer već sada je napravio ogroman posao, Dinamu će izrasti divovske magareće uši. Modri će se upisati u povijesni knjige kao jedan od rijetkih klubova koji su tako zdušno pomogli najvećem konkurentu da ga se skine s trona. To bi doista bilo za rubriku „vjerovali ili ne“. Klasično „samoubojstvo s predumišljajem“.
