Slavna Einsteinova definicija ludila glasi: ponavljati iste radnje i očekivati drugačije rezultate. Uvjetno rečeno, upravo se to već godinama događa u Hajduku i oko njega. Mijenjaju se treneri, uprave i predsjednici, očekivanja su velika, ali nema bitnijeg pomaka.

Stoga mi zapravo nije jasno zašto se svako malo stvori drama? Hajduk je nekoliko utakmica odigrao loše i izgubio je neke bodove. Pa što onda? Zar je itko očekivao da će ova sezona biti bitno drugačija nego prethodne? Ako jest, a po reakcijama čini se da jest, postavlja se pitanje zašto i na osnovu čega?

Torcida ne zna što želi

Osobno nemam ništa protiv projekta „narodnog kluba“, ne samo u Hajduku nego u bilo kojem klubu. Ako tako žele navijači, neka tako i bude, jer zbog navijača nogometni klubovi i postoje, oni su u toj priči najvažniji. Međutim, dobar dio navijača Hajduka, odnosno članovi Torcide, koji, nemojmo se lagati, neizravno kroz Naš Hajduk u biti nose cijeli projekt, često su proturječni.

U isto vrijeme može se čuti kako rezultat nije najvažniji, a onda se zbog rezultata smjenjuju uprave i verbalno napadaju igrači, treneri i uprava. Hipokrizija na kvadrat. Nikoga ne branimo, najmanje Hajdukove uprave, koje su do sada pokazale da je rasprodaja „supstance“ jedino što iznimno temeljito i kontinuirano rade, dok je sve ostalo upitno.

Zar je moguće da je Torcida mislila da će novi predsjednik, koji nije donio ništa sa sobom u financijskom smislu, napraviti nešto bolje od prethodnog, koji je također zasjeo na čelo a da sam nije pribavio nikakva posebna financijska sredstva za klub, nego je isto kao i trenutačni gledao kako da što prije proda najvećeg dragulja? Za takve predsjednike i uprave nisu potrebni neki posebni natječaji. Takvi se mogu naći na svakom koraku.

Narodni klub prepun stranaca sumnjive kvalitete

Zar je moguće da je Torcida mislila da ova momčad može napasti titulu prvaka ili napraviti bitno više nego prošle sezone? S obzirom na stvorenu dramu, očito jest. Što se drugo može zaključiti? To sve pokazuje da navijači ne znaju točno što žele, a da Hajduk kao klub nema jasnu viziju i strategiju.

Prvo i osnovno, ne vidimo prevelikog smisla u tome da „narodni klub“ bude prepun inozemnih igrača sumnjive kvalitete na koje se troši značajan dio budžeta. Naravno da je najlakše, možda i populistički reći trebali bi igrati igrači iz omladinske škole, no nije to smisao onoga što želimo reći. Naime, nitko nema ništa protiv stranaca, ali inozemni igrači se u svakom klubu na svijetu dovode da bi značajno povećali kvalitetu i napravili priželjkivani rezultat.

Dakle, inozemci moraju biti osjetno bolji od domaćih igrača da bi im zauzeli mjesto i ostvarili rezultatski cilj kluba. Je li takva situacija u Hajduku? Na kažemo da je po tom pitanju bitno bolja situacija u drugim hrvatskim klubovima, pogotovo u redovima najvećeg konkurenta Dinama, o tome smo pisali već stotinu puta, ali sada je tema Hajduk pa nećemo širiti priču.

Tko profitira u cijeloj priči?

Inozemci koje Hajduk dovodi uglavnom malo vrijede u kvalitativnom smislu, a nisu donijeli ni rezultat. Pa zašto se onda dovode stranci za koje je unaprijed jasno da ne vrijede i da neće donijeti ono što se priželjkuje? Možda zato što se na njima zarađuju menadžerske provizije. Sve je legalno, da ne bude zabune, ali tu na kraju priče ipak netko profitira. Dakle, postoji interes, a interes pokreće sve procese, pa i one u Hajduku.

Zar ne bi bilo bolje da Hajduk taj novac usmjeruje u domaće igrače, nogometnu školu i infrastrukturu, da štiti „domicilnu bazu“ od Dinamovih i Rijekinih upada i preotimanja mladih talenata, a da na godišnjoj razini kupuje jednog do najviše dvojice stranaca, i to samo ako se ukaže prava prilika. Svake godine po jedan ili u najboljem slučaju dvojica igrača klase Marka Futacsa bili bi sasvim dovoljni da Hajduk napravi jednake ili približno slične rezultate.

Uostalom, kakva je za Hajduk u osnovi razlika između trećeg, četvrtog, petog ili šestog mjesta? Neki će reći da treće ili četvrto mjesto vodi u Europu, ali to vrijedi samo u teoriji, jer vidimo da se Hajduk godinama ne uspijeva plasirati u Europsku ligu.

Hajduk bez vizije i strategije

S jednim ili dvojicom kvalitetnijih inozemaca i preostalim domaćim igračima Hajduk bi barem svake druge sezone bio treći li četvrti, ako ne i češće. Rezultati bi, dakle, bili slični, u najgorem slučaju ne bi bili puno gori, a prva momčad bi bila dosta jeftinija i postojala bi neka nada da će se u nekom petogodišnjem planu stvoriti igrači i momčad koja bi bila kadra potući se za titulu prvaka.

Na taj način akumulirala bi se sredstva za višegodišnji normalan rad kluba, bez financijskih stresova i stalne strepnje. I mnogo veći i bogatiji klubovi u Europi rade u sličnim ciklusima. U petogodišnjem razdoblju pokuša se stvoriti dobra momčad, napravi rezultat i potom se pobere vrhnje unosnim transferima i onda opet sve ispočetka.

To je jedini put, ali za to treba imati viziju i strategiju. Nikakve instantne promjene trenera i predsjednika, koji ništa ne donose, neće ništa bitnije promijeniti nabolje. Sve je to logično, ali ostaje pitanje provizija i tko sve na tomu zarađuje. Ne samo u Hajduku, u Dinamu se primjerice vrte još mnoge veće svote. Ukratko – slaba fluktuacija, slaba zarada. Pametnom dosta.