Za svog se imenjaka, čini se, odavno izbornik prestao raspitivati, a ako je suditi po signalima iz Nogometnog saveza, reprezentativni nastupi prošlost su za Niku Kranjčara. On je već treću sezonu u londonskom QPR-u, ali kao da je u nekoj dalekoj egzotičnoj zemlji, o njemu i od njega ni traga ni glasa. Posljednje vijesti o njemu plasirane u medije nisu imale previše veze sa sportom, već s njegovim ljubavnim životom, a čini se da se ni izbornik nije trudio saznati puno više.
Tri vijesti o kojima se priča
Raspad sistema: Kranjčar i još devetorica napustila klub
Ipak, jučer je stigla vijest kako se QPR već priprema za drugu ligu te se oprostio s devetoricom nogometaša među kojima je i Kranjčar. Iako je službeno igrač kijevskog Dinama na posudbi u Londonu, pitanje je što će biti s njegovom nogometnom karijerom nakon što mu istekne ugovor koji ga za kijevski klub veže do lipnja 2016. Iako će Niko raznih ponuda vjerojatno imati na stolu, napravit će sve da ostane u Londonu, daleko od zajedljive hrvatske javnosti i vjerojatno prihvatiti ponude daleko ispod svog renomea.
Zagreb, Split, Kijev, London... Je li moglo bolje?
U razgovoru s kolegama shvatila sam da nisam samo ja imala puno veća očekivanja od njegove karijere. Jer početak je bio blistav, u prvoj momčadi Dinama debitirao je sa 17 godina, sa 18 je postao najmlađi kapetan u povijesti zagrebačkog kluba. Ludilo oko njega gdje god da se pojavio bilo je neizbježno. Postao je zaštitni znak kluba iz Maksimira i onda na vrhuncu tog ludila i šušura krenule su priče o njemu kao tempiranoj bombi u svlačionici, o izrazito nepristojnom tipu koji ruši trenerske autoritete. Svakom tko je u to doba pratio klub iz Maksimira, a imao je i malo zdrave pameti, bilo je jasno kako su te priče najobičnija glupost.
Pristojnijeg klinca teško da je itko od sportskih novinara sreo. Na kraju je završilo tako da su tog mladića od 19 godina, zagrebačko dijete i maskotu Dinama, maksimirske gazde otjerale u Hajduk. U Splitu je dočekan kao heroj, a tako se i borio za boje splitskog kluba. Iz Splita se ubrzo preselio na Otok, Portsmouth je bio njegova prva otočka stanica. Svojim nogometnim znanjem i zalaganjem oduševio je engleske poznavatelje nogometa i preselio u Tottenham.
I dok su mu na Otoku pljeskali, u Hrvatskoj se vodila vječita rasprava o veličini njegove stražnjice, kilogramima i o tome bi li ikada zaigrao u reprezentaciji da mu nije bilo tate-izbornika Cice. Pozive u reprezentaciju morao je godinama opravdavati i izbornik Slaven Bilić. Ni s ozljedama nije imao previše sreće. Tek bi se vratio u formu i onda bi sve krenulo ispočetka. Nakon ozljeda i oporavka slijedilo je grijanje klupe što mu nije uvijek baš lako padalo. Napokon se odlučio London zamijeniti mjestom gdje će imati minutažu. Dres Spursa zamijenio je onim Dinama, ovoga puta onog kijevskog, da bi ga na kraju nogometni put ponovo doveo u London.
Nije tip koji će se gurati
Gledajući sa strane, naša su očekivanja sigurno bila puno veća. Njegov nogometni pedigre i njegovo nogometno znanje, ono što je pokazivao na terenu, sigurno je moglo i trebalo biti bolje i više nagrađeno. Za jedan dio kriv je vjerojatno i sam, očito nije bio tip koji će se gurati, vikati i boriti za sebe. A to radi i danas. Nakon 73 nastupa u dresu 'kockastih', nije mu palo napamet kao nekim njegovim bivšim suigračima, prozivati izbornika ili službeno se opraštati od dresa. Razočaran sigurno je, ali od njega neće poletjeti otrovne strelice, nikada nisu.
I dok mi istražujemo zašto je jedan takav nogometni znalac zapeo na putu do najvećih nogometnih visina i gdje će sa 31. godinom nastaviti karijeru, on se vjerojatno još uvijek drži one svoje rečenice iz prošlosti:
'Nogomet je igra i ja uživam u toj igri svaki dan, dok bude tako igrati ću nogomet.'
