'Nakon druge operacije u studenom 2008. godine mislio sam poslati sve kvragu, jednostavno se predati. Bila su to vrlo teška vremena: možeš samo ležati, ne možeš ništa raditi osim dangubiti po cio božji dan. U takvim trenucima pomišljaš: dosta je, ovo je ipak previše. No, Englezi vole hrabriti, govore uvijek da nema predaje. Takav me stav održao strpljivim do kraja. Izdržao sam 19 mjeseci pauze,' izjavio je 29-godišnji češki veznjak, koji je obilježio prvih šest godina novog tisućljeća u dresu dortmundske Borussije, za koju je igrao od siječnja mjeseca 2001. do srpnja 2006. godine, kada je prešao u londonski Arsenal.
'Pomoglo mi je u tim trenucima puno ljudi. Konkretno, moji roditelji, brat Jiri, djevojka i prijatelji poput Cesca Fabregasa i drugih suigrača. Od njih sam dobio riječi podrške i utjehe. Svoju unutarnju borbu morao sam voditi sam. I dobiti je.'
Govoreći o suigračima, Čeh je otkrio s kim mu je na travnjaku bilo najugodnije:
'Hleb, Flamini, Fabregas i ja. Uh, to je bio super srednji red. Fantastično smo se razumjeli. Hleb, primjerice, je klasa za sebe. Njegova tehhnika, igra na desnoj, na lijevoj strani..., jednom riječju fantastičan igrač. Igrao je odlično u Arsenalu i doista me iznenadio njegov odlazak. Napuštanje Arsenala bila je njegova pogreška.'
S Borussijom je Rosicky osvojio bundesligaški naslov 2002. godine. Igra Arsenala je, misli, ipak na višoj razini.
'Amoroso je bio ubojica unutar kaznenog prostora, a Jan Koller je bio majstor čuvanja lopte u sredini. Razlika između njih i mojih suigrača u napadu Arsenala, međutim, ponajviše je u kretanju. Van Persie i Aršavin, Bendtner i Eduardo, svi se sjajno i puno kreću, otvaraju, mijenjaju mjesta. Pritom nemam namjeru kritizirati Bundesligu. Griješe oni koji smatraju da su u Njemačkoj igra loš nogomet. Bundesliga se igra na vrlo visokom nivou. Istina je, ne tako visokom kao što je Premier liga.'
