PRATITE SVE VIJESTI UOČI SVJETSKOG PRVENSTVA U BRAZILU
Tri vijesti o kojima se priča
Meksiko 1986. – Maradonina 'Božja ruka'
Kolumbija je trebala biti domaćin ovog SP-a, ali zbog zemljotresa i ekonomskih problema SP je prebačen u Meksiko, koji je već imao svu potrebnu infrastrukturu. Sustav natjecanja ponovo je promijenjen: 24 reprezentacije bile su podijeljene u 6 skupina, dalje su išle po dvije prvoplasirane reprezentacije i četiri najbolje trećeplasirane momčadi.
U prvom krugu favoriti nisu imali problema. Brazil je opet bio najveći favorit i lako je prošao skupinu, jednako kao i Platinijeva Francuska, dok se Njemačka dosta mučila. Argentina je došla na Mundijal kao pritajeni favorit, a prošla je skupinu s dvije pobjede i remijem s braniteljem naslova Italijom, a Maroko je iznenadio sve završivši prvi u skupini s Engleskom. U osmini finala Argentina je tukla Urugvaj 1-0 golom Pascullija, a Zapadna Njemačka Maroko golom Lottara Mathaeusa. U četvrtinalu Maradona je prvo zabio gol rukom pa i prošao kroz cijelu obranu Engleske za 2-0, u jednoj od najlegendarnijih utakmica svih vremena. Belgija, Zapadna Njemačka i Francuska su prošli na penale.
Francuzi i Brazilci odigrali su jednu od najdramatičnijih i najboljih utakmica turnira. Sastale su se momčadi koje su igrale najdopadljiviji nogomet u to vrijeme, momčadi prepune velikih igrača, pravih "španera". Tragičar utakmice bio je veliki Zico koji kod rezultata 1:1 nije realizirao jedanaesterac u finišu utakmice, i to prvi put karijeri, odnosno udarac mu je obranio Joël Bats. Zico se nije obeshrabrio kao neki današnji igrači, u "raspucavanju" ljutit proparao mrežu francuskog vratara, ali zato je Bats obranio udarac Socratesu koji je pucao iz koraka.
Penal je promašio i Platini, pucao je visoko preko gola, ali Francuzi su imali više sreće. Bellone je, primjerice, pogodio stativu, no lopta se odbila od leđa nesretnog Carlosa i završila u mreži, dok je Julio Cezar u zadnjem udarcu za Brazil pogodio stativu. Fernandez je potom imao meč loptu i nije ju propustio. Francuska je otišla u polufinale, a Zico, Socrates i društvo u legendu kao gubitnici. Brazil 1982. i 1986. vjerojatno su najbolje momčadi ikad koje nisu osvojile Mundijal.
Maradona je s dva pogotka sredio Belgiju, posebno je bio dojmljiv drugi pogodak kada se probio kroz četiri obrambena igrača i svladao sjajnog Jean-Marie Pfaffa te odveo Argentinu u finale, gdje ju je čekala Zapadna Njemačka, koja je ponovo izbacila Platinijevu Francusku, drugi SP zaredom. Veliki finale Argentinici su dobili 3-2 zahvaljujući golovima Browna, Valdana i Burruchage za drugu titulu Gaučosa na SP-u. Maradona u finalu nije briljirao, odlično ga je čuvao Matthaeus, s kojim će nastaviti bitku na sljedećem Mundijalu i koji mu je po vlastitom priznanju najveći rival tijekom velike karijere, ali ipak je kod rezultata 2.2 dao sjajan posljednji pas za pobjednički pogodak Argentine. Maradona je bio najbolji igrač turnira, a najbolji strijelac bio je Englez Gary Lineker sa 6 postignutih golova.
Italija 1990. – Beckenbauer i Matthäus sredili Maradoninu Argentinu
Na domaćem terenu Azzuri su se nadali svojoj četvrtoj titulu, polažući velike nade u generaciju punu talenata poput Maldinija, Baresija, Vialija, Roberta Baggia. No, iako su igrali dopadljiv nogomet, te ponovo dobili neočekivanog heroja, nisu uspjeli otići do kraja.
Turnir je počeo velikom senzacijom: Kamerun je na otvaranju tukao prvake Argentince. I jedni i drugi prošli su skupinu, a u osmini finala Gaučosi su izbacili Brazil zahvaljujući golu Claudija Caniggije. Kamerun je pak sredio Kolumbiju nakon što je Higuita pokloni gol Rogeru Millu. Nijemci su dobro počeli, pregazili sve u skupini, a onda i tukli velike rivale Nizozemce u osmini finala. Talijani su također sigurnim pobjedama prošli skupinu, a onda i Urugvaj 2-0 u osmini finala. Gotovo sve golove za Azzure zabijao je Salvatore Scillachi.
U četvrtfinalu Kamerun je umalo iznenadio Englesku, no na kraju izgubio 2-3. Nijemci su prošli Čehoslovačku, Scillachi je Azzure odveo i pokraj Irske, a Argentina je nakon penala izbacila Jugoslaviju. U polufinalu Talijani su doživjeli šok. Iako su bili bolja momčad, ispali su nakon penala od Maradonine Argentine i san o osvajanju titule pred domaćim navijačima bio je srušen. U drugom polufinalu Zapadna Njemačka prošla je Englesku u najboljoj utakmici prvenstva također nakon penala. Pamtit će se suze mlađahnog Paula Gascoignea koji mijenjao kapetana Bryana Robsona i odigrao veliku utakmicu. "Gazza" je s ovom utakmicom stupio na svjetsku scenu. Pamtit će se kulerska proslava Bode Illgnera nakon što je obranio topovski penal Stuarta Pearcea, poznatog kao "Psiho", a koji do tada nikada nije promašio penal.
Finale nije bila ljepotica, već tvrda utakmica u kojoj je sudac isključio dva Argentinca, a Zapadna Njemačka došla je do titule zahvaljujući golu Brehmea iz penala u 85. minuti. Penale je inače izvodio Matthäus, ali on se nije osjećao sigurnim jer je imao problema s ozljedom stopala, a na vratima Argentine stajao je Sergio Goycochea koji je branio u transu cijeli turnir, a posebice je bio dobar u branjenju penala. Kakav je Brehme bio igrač govori i podatak da se odlučio pucati „kontra nogom“, iako je lijevak odlučio se pucati desnom nogom i pogodio je sami desni kut argentinskog vratara koji je ostao zamalo prekratak. Vjerojatno najhrabriji potez svih Mundijala.
Njemačka je bila bolja momčad tijekom cijele utakmice, Argentina je pred svoja vrata postavila ne jedan već dva „dvokatna autobusa“ i ostat će upamćena po tomu što je prva momčad koja u finalu SP-a nije imala udarac u okvir vrata pa čak ni ozbiljniji pokušaj. Njemački vratar Bodo Illgner bio je potpuno besposlen, naprosto se dosađivao na vratima.
Izbornik Franz Beckenbauer došao je na svoje: nakon titule kao igrač, uzeo je naslov i kao trener, jedini kojem je to uspjelo uz Loba Zagala. Talijani su se morali zadovoljiti trećim mjestom, a Salvatore Scillaci bio je najbolji strijelac s 6 postignutih golova, a proglašen je i za najboljeg igrača turnira.
SAD 1994. – Romario bolji od Baggija
SP se prvi put maknuo iz Europe i Latinske Amerike 1994. godine. U SAD-u dominirale su dvije reprezentacije: Brazil predvođen Romarijom i Bebetom, te Italija koju je do finala dovukao praktički sam Roberto Baggio.
Brazil je došao na turnir s momčadi koja je po imenima bila daleko od one iz 1982. ili 1986., tek je Romario bio uistinu velika zvijezda, no još uvijek je važio za jednog od glavnih favorita. Romario, Bebeto i društvo bez problema su prošli skupinu sa Švedskom, Kamerunom i Rusijom, dok se Italija jako mučila i kao i 1982. prošla dalje isključivo zahvaljujući broju postignutih golova u grupi s Meksikom, Norveškom i Irskom. Argentina je igrala dobro na početku turnira, ali je zatim Maradona pao na doping testu i igra ima se raspala. Ispali su u osmini finala od sjajnih Rumunja predvođenih Georgeom Haghijem.
U osmini finala Italija je bila pred ispadanjem protiv Nigerije. Afrikanci su vodili, a Zola je isključen. No, u posljednjim minutama čudesni Roberto Baggio zabio je za 1-1, a onda i u produžetku drugim golom dotukao Nigerijce. U četvrtfinalu slična priča: Baggio je golom u zadnjim minutama iz turnira izbacio i Španjolce. Brazil je pak unatoč crvenom kartonu Leonarda izbacio SAD u osmini finala, a onda i Nizozemsku u četvrtfinalu zahvaljujući fantastičnom golu Branca za 3-2.
U polufinalu Azzuri su igrali protiv iznenađenja turnira, Bugara, koji su izbacili Njemačku. S dva pogotka Roberto Baggio i Bugare je maknuo s talijanskog puta. Brazil je u polufinalu igrao protiv odličnih Šveđana, koji su tukli Rumunje u četvrtfinalu, ali Brolin, Dahlin, Larsson i društvo nisu imali odgovor za Karaoke. Golom Romarija Brazil je prošao u finale.
Sudar Brazila i Italije bilo je drugo finale ovih velikih rivala. Kao i 1970. godine slavili su Brazilci, nakon boljeg izvođenja penala. U regularnom dijelu nije bilo pogodaka, a Baresi, Massaro i Roberto Baggio promašajima penala donijeli su protivniku titulu, četvrtu u brazilskoj povijesti. Najbolji igrač bio je Romario, a najbolji strijelac turnira bio je Oleg Saljenko, čovjek koji je Kamerunu utrpao pet komada u jednoj utakmici.
