Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Kako je to izgledalo

Prošlo je 29 godina od one legendarne – 'Ljudi moji, je li to moguće?'

Radanovićev gol protiv Bugara u 90. minuti, gol za prolazak na Euro 1984., jedan je od događaja iz djetinjstva koji mi je i danas u najjasnijem sjećanju. Poslije sam, što privatno, što poslovno, nazočio brojnim sportskim dramama, no ova je možda i najveća koju sam vidio u živo.

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Bio sam među trideset tisuća gledatelja koji su toga dana pohodili poljudske tribine. Poljud je bio prokleto nov, za tadašnje vrijeme stadion posve druge dimenzije. Atmosfera u zraku slavljenička, što zbog kraja godine, što zbog očekivanja da se glatkom pobjedom prođe dalje. Uostalom, smatralo se da je glavni posao obavljen tjedan dana ranije, kada je na nezgodnom gostovanju u Walesu iščupan bod. Umjesto lagane fešte vidjeli smo šokantnu utakmicu i jednu od najčudnijih mogućih nogometnih završnica.

Najprije mali, ali jako važan, povijesni uvod: kvalifikacijska grupa sastojala se od četiri reprezentacije: Jugoslavija, Bugarska, Wales i Norveška. Samo prvi je išao dalje. To je još bilo doba kada su se za pobjedu dobivala dva boda, a ne tri kao danas. Izbornik (tada se to zvalo selektor) je bio Todor Veselinović „Toza“. Bivši veliki reprezentativac, sjajni napadač, ali u trenerskom smislu imao je otprilike image Ante Čačića. Veselinović je došao na klupu nakon lošeg nastupa reprezentacije na SP u Španjolskoj 1982., i dobio zadatak, zapravo imperativ, da u novom ciklusu učini nešto veliko.

Počelo je kao iz noćne more: na gostovanju u Norveškoj, umjesto već unaprijed upisane pobjede, uvjerljiv poraz od 3-1.

Počelo je kao iz noćne more: na gostovanju u Norveškoj, umjesto već unaprijed upisane pobjede, uvjerljiv poraz od 3-1. Valja znati da je nogomet u Norveškoj tada još bio u povojima, uglavnom amaterski, pa se podrugljivo pisalo kako su „plavi“ izgubili od ribara, skijaša i konobara koji su ih dopodne služili u hotelu.

Situacija je malo izglađena pobjedom u Bugarskoj, a onda – novi šok! U tadašnjem Titogradu (Podgorica), nakon što je Jugoslavija protiv Walesa vodila 3-1 i 4-2, utakmica je završila 4-4. U drugoj polovici kvalifikacija na jedvite jade je pobijeđena Norveška 2-1, uz dojam toliko jadan da je „Toza“ Veselinović bio na rubu otkaza. Na njegovu sreću, ostali rezultati su se tako posložili da je još uvijek „Juga“ odlučivala o svojoj sudbini: trebalo je ne izgubiti u Walesu, dobiti Bugarsku – i to je to. Prvi dio zadatka uspješno je obavljen. U teškoj borbi u Cardiffu Meša Baždarević izjednačio je potkraj susreta na 1-1, tako je ostalo do kraja. I sada dolazimo do tog 21. prosinca 1983.

Bila je to zadnja utakmica kvalifikacija unutar skupine, sve drugo već je odigrano. Tri su raspleta moguća: Jugoslavija i Bugarska idu dalje ako pobijede. U slučaju remija, pobjednik skupine je Wales. Domaća reprezentacija starta s četiri Hajdukovca u prvih 11 (braća Vujović, Simović i Gudelj), Markom Mlinarićem iz Dinama i ex-Hajdukovcem Lukom Peruzovićem koji je tada igrao za Anderlecht. U drugom dijelu ući će i prva violina vinkovačkog Dinama, Sulejman Veličanstveni Halilović.

Bugari svako dvije minute idu sami na gol: dva na jedan, tri na dva, tri na jedan... i svaki put ništa

Nakon pola sata Bugari prodaju kontru i Iskrenov ih dovodi u vodstvo. Onda, krajem prvog i početkom drugog poluvremena Safet Sušić, Ronaldinho mog djetinjstva, zabija dva gola za preokret. Euforiju koja se već lagano diže, hladnim tušem gasi Dimitrov. Bio je slobodan udarac, Simović je obranio, ne i uhvatio, bugarski kapetan otpadak u mrežu gura. Kad se pobroji što je sve prije i kasnije obranio Simović, zapravo je nevjerojatno kako mu je ta lopta izmigoljila.

Jugoslavija je promašila „mali milijun“ šansi, a Bugarska – dva milijuna. S obzirom da s 2:2 dalje ide Wales, stadion sve više navija za Bugare. Potkraj susreta domaći se muče nekim bezglavim kombinacijama. Bugari svako dvije minute idu sami na gol: dva na jedan, tri na dva, tri na jedan... i svaki put ništa. Zoran Simović sam igra protiv bugarske navale... tribine sad već luduju: „Pusti im gol, pusti im gol...“ Nakon što je obranio loptu kada su trojica Bugara došli sami na njega, Simović ju je napucao prema protivničkoj polovici, a Mladen Delić rekao ono čuveno: „Nema više vremena, 45:38“.

Tada nisu postojala pravila o obaveznoj nadoknadi vremena. Sudac je mogao produžiti prema svom osjećaju, onoliko koliko je mislio da treba. A mogao je slobodno i ne produžiti ništa. Uglavnom, nitko nije znao koliko će se još igrati. Španjolac Augusto Lamo Castillo odlučio je pustiti još jedan napad. Zlatko Vujović, centaršut u kazneni prostor, a stoper Partizana, Crnogorac Ljubomir Radanović, zabija svoj prvi gol za reprezentaciju.

„Ljudi moji je li to moguće, ludnica, šta je ovo...“ (VIDEO). Mi koji smo bili na stadionu naravno nismo uživo čuli ove rečenice... nastala je masovna euforija, postignut je gol kada mu se više nitko nije nadao.

Veselinović je ispraćen skandiranjem, no od svoje loše izborničke karme nije uspio pobjeći. Na završnom turniru u Francuskoj, Jugoslavija je bila „topovska hrana“ izgubivši sve tri utakmice u skupini, od Danske, Belgije i Francuske. Najbolja partija pružena je kad je sve već bilo gotovo, protiv Francuske. Jugoslavija je vodila 1-0, ali nije mogla protiv današnjeg predsjednika UEFE, Michela Platinija, koji je zabio hat trick. Završilo je kao i protiv Bugara, 3-2 za domaće.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.

Nastavi čitati

Nastavi čitati