Dinamovo čudo od djeteta, kojem gotovo unisono nogometni stručnjaci predviđaju svjetsku karijeru, imalo je 'modrićevski' tretman u sportskim rubrikama svih relevantnih medija, te 'beckhamovski' status na life-style stranicama i u showbizz minutama. Ništa neobično za 16-ogodišnjeg dječaka koji loptu doista prima i udara drugačije, posjeduje gard prave nogometne zvijezde, te „golica maštu“ glavnih skauta europskih velikana, a dobro je poznato ime i njihovim šefovima – najpoznatijim svjetskim trenerima.
Tri vijesti o kojima se priča
>> I Inter se zanima za Halilovića, Štimac poručuje: Nemojte pretjerivati!
>> Sušić: Ako Halilović želi igrati za BiH, odmah ću ga pozvati!
S Halilovićem su i u Dinamu odlučili zaigrati drugačije nego u slučaju svog drugog wunderkinda Matea Kovačića. Kada je prije dvije godine, u mandatu Vahida Halilhodžića, prebačen u prvu momčad Mateo Kovačić bio je nedostupan za medijske istupe. Dinamov PR odlučio je mladog igrača u startu poštedjeti ogromnog novinarskog interesa, te ga pustiti da se fokusira isključivo na teren.
Kod Alena Halilovića situacija je drugačija. Od debija u derbiju s Hajdukom dio je medijske svakodnevice, kamere ga prate i na treningu i u školi, a mali Alen u svemu tome, čini se, odlično pliva. Vidi se da mu odgovara novostečena popularnost, sjajno se snalazi pred mikrofonima i kamerama, te ostavlja dojam samosvjesnog klinca spremnog za sve izazove koji ga na nogometnom putu očekuju.
U moru tekstova o Haliloviću ovih dana posebnu je pozornost izazvala vijest o mogućem nastupu Dinamova dragulja za reprezentaciju BiH. Sarajevski mediji naveliko su se raspisali o toj temi, a „štof za vruću priču“ dobili su i u samom bosansko-hercegovačkom nogometnom savezu iz kojeg su poručili kako su iznimno zainteresirani da nakon njegova oca Sejada i sam Alen zaigra za reprezentaciju BiH, te su ih s tim ciljem već pozvali u Sarajevo.
Jasno je da je ova tema odmah izazvala veliki interes sportske javnosti i u Hrvatskoj i (posebno) u BiH, pa se o njoj u jeku priprema za vrlo važnu kvalifikacijsku utakmicu u Ateni oglasio i izbornik Zmajeva Safet Sušić. Nekad briljantni nogometaš pametno je spustio loptu na zemlju i poručio „pustimo momka neka se normalno razvija“, ali i rekao kako Halilović, ustali li se u prvoj momčadi Dinama, te pokaže interes, može računati na njegov poziv.
Sam Alen i njegov otac Sejad nisu se (logično) upustili u komentiranje cijelog slučaja, niti krenuli izjašnjavati o tome hoće li najveći talent „s ovih prostora“ jednoga dana zaigrati za Vatrene ili Zmajeve. Što bi, na kraju krajeva, i trebali komentirati?
Činjenica da je reprezentativna budućnost Alena Halilovića (s obzirom da mu je otac iz BiH, te je nastupao za njihovu reprezentaciju, a on sam rođen je u Zagrebu i cijeli život u njemu živi) zanimljivo medijsko štivo, ne znači da bi on i njegov otac „pod hitno morali organizirati press konferenciju“ i u startu presjeći „gordijski čvor“.
Štoviše, bilo bi to i pomalo apsurdno. Jer, bez obzira na silan talent, Halilović je tek zakoračio u ozbiljan nogomet i čeka ga još dug put do statusa A reprezentativca.
No, koliko je zapravo realna dvojba Hrvatska ili BiH u slučaju Dinamova wunderkinda?
Iako je već imao poziv iz Sarajeva za nastupe u mlađim kategorijama reprezentacije BiH, Halilović je od početka reprezentativne karijere nosio dres s 'kockicama'. Argumenti kako bi BiH mogla dobiti prednost, jer će Alenu prije omogućiti nastup u A vrsti na poprilično su labavim temeljima. Halilović je, poput Matea Kovačića, označen hrvatskim nogometnim blagom i nesumnjivo će (bude li se razvijao u skladu s neslućenim mogućnostima) vrlo mlad dobiti priliku zaigrati za Vatrene. Da li bi ta prilika u BiH došla šest mjeseci ili godinu dana ranije potpuno je irelevantno za ovu priču.
Jer, Haliloviću mjesto u reprezentaciji neće biti nužni preduvjet za bogati transfer (kao nekim njegovim kolegama), jer već danas je na radaru vodećih europskih klubova koji će pažljivo pratiti svaki njegov korak u Dinamu.
Na kraju krajeva, uz dužno poštovanje nogometnoj klasi bosansko–hercegovačke reprezentacije koja trenutačno proživljava vrlo optimistične trenutke i ima realne izglede izboriti prvo veliko natjecanje u svojoj povijesti, Hrvatska je u nogometnom smislu ipak klasa iznad svojih susjeda. Alen Halilović svoje bi visoke reprezentativne ambicije mnogo lakše ostvario u dresu Vatrenih. Momčad Safeta Sušića može se pohvaliti s nekoliko nogometaša top klase, ali širinom kadra ne može parirati Hrvatskoj.
Naravno, potpuno je legitimno da Halilović ipak odluči igrati za BiH iz osobnih razloga. Štoviše, donese li takvu odluku bilo bi ga licemjerno napadati, jer nismo li upravo mi godinama reprezentaciju pojačavali igračima (braća Kovač, Šimunić, Rakitić...) kojima je srce reklo „domovina mojih roditelja prije zemlje u kojoj sam rođen“.
No, takav scenarij ne čini se previše izgledan u ovom slučaju. Štoviše, posljednje aktivnosti nogometnog saveza BiH više izgledaju kao akcija osiguranja za „potencijalno neugodna pitanja u budućnosti“. Prigovori li im jednog dana BH javnost na „još jednom propuštenom talentu“, uvijek će moći reći „poduzeli smo sve što je bilo u našoj moći“.
