Nakon „mršave“ igre i pobjede protiv Makedonije, momčad Igora Štimca ide na noge Belgiji, reprezentaciji koju mnogi smatraju jednom od najpotentnijih na svijetu. Kakvu igru i rezultat možemo očekivati u Bruxellesu? Na to pitanje teško bi odgovorio i Nostradamus. Nepredvidljivost hrvatske reprezentacije već je opjevana bezbroj puta. Možda je to već otrcana fraza, ali je činjenica. Uzimajući obzir brojna iskustva iz prošlosti, jedino što je kod hrvatske reprezentacije sigurno jest to da ništa nije sigurno. Iako je ostvarena pobjeda u prvom kolu, što je ipak najvažnije, teško je procijeniti u kakvoj atmosferi Štimac vodi svoje trupe na bunjište bivšeg Heysela? Neki će reći da je prilično loša, a neki baš suprotno - da je poticajna.
Tri vijesti o kojima se priča
>> Intrige oko Rakitića: Otvara li Štimac mjesto 'bilom tiću'?
I jedni drugi imaju svoja objašnjena. Da je loša, moglo bi se zaključiti po nekim reakcijama i izjavama nakon utakmice. Izbornik je sam potvrdio kako se reprezentacija priprema i igra utakmice u mučnoj atmosferi. „Neki bi radije poraz nego pobjedu, toga nema nigdje“, istakao je Štimac.
Možda je djelomično u pravu, oko reprezentacije su se doista nadvili sivi oblaci, ali usuđujemo se primijetiti da i Štimac snosi svoj dio odgovornosti. Nećemo se vraćati na Švicarsku, već ćemo istaći Štimčev napad na Ivana Rakitića nakon utakmice s Makedonijom. Što god bila pozadina ovom slučaju, teško da je Štimac time povukao pametan potez. Logično bi bilo zaključiti da je ovim izletom narušio harmoniju u svlačionici koja je ionako oduvijek podijeljena u klanove i ne treba joj puno da proključa.
Međutim, drugi će reći da prošlost jasno pokazuje kako hrvatska reprezentacija najbolje partije pruža kad je pod najvećim pritiskom i kada je najviše kritizirana. U većini slučajeva incidenti i krizne situacije dolazile su spletom okolnosti, ali ponekad su i planski kreirane s namjerom da posluže kao kohezivni faktor prije neke značajne utakmice. Ćiro Blažević bio je u tome pravi umjetnik, a zna se da je Štimac njegov učenik i veliki štovatelj.
Možda Štimac u „slučaju Rakitić“ glumi Ćiru? Sumnjamo, ali ostavljamo otvorenim tu mogućnost. Kako god, hrvatska reprezentacija često je znala svoje najbolje partije odigrati kad je od mnogih već bila otpisana ili kad su mnogi u nju sumnjali. Nedavni primjer je ogled s Turskom u playoffu za Euro 2012. Nije bilo tako davno da se ne možemo prisjetiti u kakvom je ozračju Slaven Bilić poveo svoje igrače na prvu utakmicu u Istanbul. Na kraju se dogodilo da je Bilićeva momčad usred turske prijestolnice odigrala najbolju utakmicu od Eura 2008.
Za Štimca su mediji ponajveći krivci za lošu atmosferu koja vlada oko reprezentacije. Ako je to tako, mogao bi se zahvaliti novinarima, jer nije se jednom dogodilo da su upravo medijske kritike probudile inat hrvatskih igrača. Čini nam se da je to u ovom trenutku najpotrebnije. Hrvatska momčad ima kvalitetu, ima iskustvo i nije bez razloga deveta na Fifinoj ljestvici. Proradi li i inat kod igrača, možda nas baš u Bruxellesu čeka prva „Štimčeva ljepotica“?
