Imaju li dodirnih točaka dvije argentinske legende i istinske veličine svjetskog nogometa s dvama hrvatskim trenerskim i igračkim potencijalima koji bi tek mogli obilježiti predstojeće razdoblje? Na prvi pogled možda se usporedba čini pretencioznom, ali ako se uzme u obzir vremenska distanca, odnosno ako se vratimo u razdoblje uoči Mundijala 1978. u Argentini i apstrahiramo prohujale godine u kojima su Menotti i Maradona obilježili svjetski nogomet, naći ćemo dosta čvrste poveznice. Hrvatski izbornik trenutačno se nalazi u sličnoj situaciji kao nekoć Menotti, a Halilović kao Maradona pred SP 1978.

Menotti je u to doba bio izbornik argentinske reprezentacije koja do tada nije imala titulu svjetskog prvaka, a Maradona jedan od najvećih argentinskih i svjetskih talenta kojem su mnogi predviđali veliku karijeru. Kovač je izbornik hrvatske reprezentacije koja se plasirala na SP u Brazilu 2014. i uživa popriličan ugled u svijetu, a Halilović je jedan od najvećih svjetskih talenata i tek je za nekoliko mjeseci stariji no što je bio Maradona u godini Mundijala u Argentini.

Iako se štošta promijenilo u posljednjih tridesetak i kusur godina, i u to doba svijetom se munjevito pronio glas o malom genijalcu koji loptu udara na drugačiji način od ostalih vršnjaka. Maradonu su kao i danas Halilovića na meti imali brojni svjetski klubovi. Razlika je u tom što su u to vrijeme izgledi za transfer 17-godišnjeg nogometaša u neki inozemni klub bili znatno manji nego u današnje vrijeme.

Halilović 'muči' Kovača kao Maradona Menottija

U to doba nije bilo tako ogromne razlike između južnoameričkog i europskog klupskog nogometa u financijskom smislu kao što je to danas, a u kvalitativnom smislu može se reći da su južnoamerički klubovi bili bolji. To se lako može zaključiti pogledom na listu osvajača Interkontinentalnog kupa od 1977. do 1984. Svih sedam izdanja osvojili su južnoamerički klubovi, a legendarno je finale iz 1981. kada je Flamengo u Tokiju na proste faktore razbio Liverpool, čijim se igračima prema priznanju Kennyja Dalglisha, danima vrtjelo u glavi nakon što su se skinuli s vrtuljka u režiji veličanstvenog Zica, Juniora, Leandra, Nunesa, Mozera i prijatelja. Bilo je „samo“ 3:0, a lako je moglo biti i duplo više da se Brazilci nisu zezali s nesretnim „Redsima“, koji su tada bili „mega sila“ u Europi.

I Maradona je kao i danas Halilović bio na radaru Barcelone, u kojoj je završio četiri godine kasnije u do tada rekordnom transferu. U međuvremenu je iz Argentinos Juniorsa prešao u Boca Juniorse koji je u to vrijeme bio nemjerljivo jači klub nego što je to danas. Halilović jamačno neće proslaviti ni 19 rođendan u Dinamu, prilično je izvjesno da će već ovog ljeta prijeći u neki zapadnoeuropski klub. Hoće li to biti Barcelona ili netko drugi, teško je reći, ali gotovo je sigurno da će ga kupiti klub od formata s jako dubokim džepom.

Nije nam na kraj pameti uspoređivati Maradonu i Halilovića u igračkom smislu, nema potrebe pojašnjavati kakvu je karijeru napravio veliki Argentinac i što njegovo ime znači u svijetu nogometa, ali prašina koja se digla za Halilovićem u europskim razmjerima ne zaostaje odveć za onom koju je podigao Maradona uoči Mundijala 1978.

'Balkanski Messi' na meti Barcelone

Svjedoci smo da je Halilović okupirao naslovne stranice najčitanijih europskih sportskih listova i portala. Španjolski mediji već danima ne prestaju pisati o „balkanskom Messiju“, na katalonskom El Mundo Deportivu ili Sportu vrte se video klipovi s Halilovićevim najboljim golovima i potezima, opisuje ga se kao bogodanog talenta pred kojim je velika karijera i koji će se zbog svojih tehničkih kvaliteta lako uklopiti u Barcinu tiki-taku. Sve navedeno lako se može provjeriti. Tko ne vjeruje neka samo u preglednik upiše igračevo ime i prezime i sve će mu u čas postati kristalno jasno.

Sve u svemu, buka i galama oko Halilovića podjednaka je kao i onomad za Maradonom, koji je također gotovo isključivo igrao lijevom nogom kao i Dinamov „wunderkind“. Je li Halilović zaslužio toliku pažnju medija poput nekoć „Malog Zelenog“? I jest i nije, kako se uzme, u životu je puno toga relativno. Nema sumnje kako je Maradona sa 17 godina pokazivao daleko više od Halilovića, a igrao je u nemjerljivo jačoj ligi koja je tih godina uz brazilsku, njemačku, talijansku i englesku ligu bila najjača na svijetu.

Činjenica jest da je Halilovićeva današnja popularnost na razini Maradonine iz tog vremena ponajprije zbog tehnološkog napretka. Svijet je u međuvremenu postao globalno selo pa je promocija igrača puno jednostavnija. No, jedna stvar ostala je ista: da bi igrač dugoročno skrenuo pažnju velikih klubova, morao je i tada a i danas biti iznimno nadaren. Halilović je već barem dvije godine pod povećalom skauta najvećih europskih klubova i još uvijek za njim vlada veliki interes. Pametnom dosta.

Čelnici Dinama rade Haliloviću medvjeđe usluge

Kakve to veze ima s Menottijem i Kovačem? Menotti je prije konačne odluke o izboru igrača za SP 1978. bio pod ogromnim pritiskom da u momčad uvrsti tinejdžersku zvijezdu podjednako kao što je Kovač danas pod pritiskom zbog Halilovića. Ključna je razlika što je Menotti uglavnom bio pod pritiskom argentinske javnosti, koja je listom smatrala da Maradona mora biti na popisu, dok je Kovač ponajprije izložen pritisku „struktura“, dok je hrvatska javnost u najmanju ruku podijeljena, a vjerojatno je točnije da je većina hrvatskih ljubitelja nogometa protiv uvrštenja Halilovića na popis igrača koji će putovati u Brazil.

Nismo radili nikakvo istraživanje, ali takav dojam se stječe osluškivanjem reakcija navijača, odnosno praćenjem rasprava na različitim forumima. Većina misli da Halilović svojim igrama još nije zaslužio Kovačev poziv, a drugima, pak, najviše smeta što čelnici Dinama mladog igrača pokušavaju progurati u reprezentaciju okolnim putem kako bi mu podigli cijenu i povećali zaradu od budućeg transfera. U tom smislu nema sumnje da ljudi iz Plavih salona nekim svojim izjavama zapravo rade medvjeđu uslugu Haliloviću, odnosno više mu odmažu nego pomažu.

Izjavama koje se mogu protumačiti kao ucjenama izbornika i predsjednika HNS-a, samo okreću oštricu javnosti protiv mladog igrača koji to ničim nije zaslužio. Teza da će Halilović možda promijeniti reprezentativni dres ako se ne nađe na Kovačevom popisu i da ga stoga treba voditi u Brazil, stoji na prilično klimavim nogama iz najmanje dva razloga. Prvi je taj što Halilović to nikada nije ni natuknuo, barem ne javno.

Drugi je razlog što sve i da jest istina da o tome razmišlja, to nikako ne može biti valjan razlog da dobije izbornikov poziv. Nema sumnje da bi u tom slučaju većina hrvatskih navijača takav stav protumačila klasičnom ucjenom i vjerojatno bi uslijedio odgovor - široko ti polje… Uostalom, kakva bi to bila poruka ostalima igračima koji se nadaju pozivu u hrvatsku reprezentaciju? Ucjena bi postala legitimno sredstvo u borbi za (navodno) „sveti dres“. Da se radi i o novom Maradoni ili čak Peleu, to se nikako ne bi smjelo prihvatiti. Vjerujemo da će se većina navijača složiti kako bi se za Hrvatsku trebalo igrati prvo srcem, a tek onda zbog interesa.

Menotti rasplakao Maradonu

Ne sumnjamo da se Halilović odlučio za Hrvatsku srcem i da mu ni na kraj pameti nije da bilo koga ucjenjuje. Jest mlad, ali sigurno je dovoljno pametan da zna kako bi to bilo najgore što može učiniti. Nastupio ili ne nastupio na SP-u u Brazilu, Halilović je budućnost hrvatske reprezentacije u sljedećih petnaestak i više godine, te jedan od njezinih ključnih igrača, ako bude sreće, na pet-šest velikih turnira.

Usprkos neviđenom pritisku Menotti je ostavio Maradonu da roni suze u svojem domu i gleda utakmice na TV-u, a Argentina je na kraju osvojila svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Naslov prvaka spasio je Menottija od gnjeva navijača. Da je kojim slučajem onaj udarac Roba Rensenbrinka pred kraj prvih 90 minuta bio samo koji centimetar precizniji (pogodio vratnicu), nogometna povijest pisala bi se znatno drugačije, a Menotti bi morao „emigrirati“ iz Argentine. To je i sam u nekoliko navrata u šali istaknuo. Međutim, Fortuna i Kempes bili su u neviđenoj formi, Brazilci će istaknuti „zasluge“ sudaca i posebice nogometaša Perua koji su protiv Argentine odigrali najsumnjiviju utakmicu u povijesti Mundijala.

Zašto Pašalić ne bi izborio mjesto na listi putnika za Brazil?

Međutim, to što Menotti nije pozvao Maradonu ne znači da Haliloviću treba oduzeti pravo i mogućnost da se izbori za predstojeći turnir u Brazilu. Ima i drugačijih primjera. Da je Feola razmišlja kao Menotti, pitanje je bi li svijet ikada na tako spektakularan način upoznao Pelea, najboljeg nogometaša svih vremena prema svim relevantnim izborima i anketama. Jedino meritorno mjesto na kojem Halilović može izboriti Brazil jest - teren. Nije bitno ima li netko 17 ili 35 godina, bitno je što je u stanju pružiti na travnjaku. Igrama u posljednje vrijeme nagovijestio je da bi proljeće moglo biti njegovo. Čini se da je naglo sazrio pod vodstvom Zorana Mamića. Danas je to neki drugi Halilović u odnosu na prije nekoliko mjeseci. Nije to nelogično, pola godine više u životu tako mladog igrača znači jako puno.

Ako nastavi podizati formu, Kovač će to zasigurno akceptirati, a i ne treba sumnjati da će se mišljenje javnosti promijeniti u njegovu korist. Uz prave igre trebat će i mudrost maksimirskih čelnika. Ne trebaju ništa raditi, samo šutjeti i gledati. Haliloviću ne treba nikakav „poguranac“ sa strane. Sve navedeno vrijedi i za ostale kandidate koji imaju jednaku šansu. Zašto se, recimo, Mario Pašalić ne bi izborio za Brazil? Tko može tvrditi da do kraja sezone neće zabiti još desetak golova i glasno zakucati na Kovačeva vrata?

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.