Novi kapetan Hajduka je Josip Juranović, mladić koji je ovog mjeseca navršio tek 23 godine, a već ostvaruje svoje nogometne snove. U kratkom roku je od trećeligaša Dubrave stigao do Hajduka u kojem je nedavno ponio kapetansku traku.
Iako rodom iz Zagreba, na travnjaku vodi Bile kao rođeni Splićanin. Za IN Magazin je otkrio kako mu je bilo priviknuti se na život u Splitu, zbog čega će mu posljednji rođendan ostati u gorkom sjećanju te tko mu je najveća životna potpora.
"Počašćen sam što sam kapetan Hajduka, mislim to nije mala stvar, pogotovo za mene jer dolazim iz Zagreba, došao sam ovdje i preuzeo kapetansku vrpcu. Mislim da ovo svi sanjaju i kad imamo svoju djecu mogu slobodno svojoj djeci reći da sam bio kapetan Hajduka", ponosno će Juranović.
"Došao sam iz Treće lige do velikog kluba"
Streloviti uspon mladi nogometaš duguje požrtvovnosti, ali i ozbiljnom shvaćanju svoje uloge. Nositi kapetansku vrpcu ozbiljna je zadaća.
"Došao sam iz Treće lige iz Dubrave tako da mislim da svatko sanja igrati u nekom velikom klubu. Ja sam to uspio. Mislim da samo trebamo raditi da bi napravili ono što želimo i napraviti jedan veliki cilj."
Prije četiri godine stigao je u grad podno Marjana, a momčad ga je od samog početka prihvatila kao jednog od njih. Najbolji prijatelj mu je donedavni suigrač Toma Bašić koji je otišao u Bordeaux, a za Torcidu kaže da su zaista njihov dodatni igrač.
"Oni nam daju dodatnu snagu, mislim ako mi idemo 150 posto oni će nam dati još dodatnih tih 50 posto - svojim navijanjem ili zviždanjem na neke sudačke odluke tako da to sve daje poticaj za naprijed."
Posebnih rituala prije izlaska na teren, kaže Josip, nema, ali uvijek voli dobro proučiti suparničku momčad. Svoj prvi izlazak na poljudsku ljepoticu - pamtit će cijeli život.
"Sjećam se ko danas. Protiv Rijeke izgubili smo 1:2 tako da eto nije baš debi iz snova ali iskreno prvih pet minuta mi je trebalo da se malo priviknem ali sve ostalo je bilo u redu."
Dubrava puna hajdukovaca
S 19 godina napustio je sigurnost doma i zaputio se u nepoznato. Na tom putu su mu potporu najviše dali prijatelji, ali i obitelj koja ni u jednom trenutku nije sumnjala u njegovu odluku.
"Ona mi je rekla ako želim ići da idem i eto ja sam odlučio. Ipak to je moj put i ja ću od toga živjeti i mislim da mi je bila ispravna odluka šta sam došao ovdje. Većina mojih prijatelja s kojima sam bio u Dubravi gdje sam igrao su navijači Hajduka tako da oni me traže dres haha, tako da mogu reći da je više bilo hajdukovaca nego dinamovaca."
Pomalo samozatajan i skroman Josip kaže da se bolje iskazati na terenu nego kao velik govornik. Ponosno ističe da ne pripada naraštaju koja voli raskalašene tulume, a kad su u pitanju kućanski poslovi - ni oni mu nisu strani.
"Znam nekad skuhati nešto recimo samo za doručak, ručak mi je već malo teže ali sam sebi perem robu, stavljam je da se suši i tako hehe. Sad da sam nešto poseban - nisam, ali držim do čistoće stana."
A posebna mora biti i djevojka koja će zarobiti ovo hajdučko srce. No za informaciju je li njegovo srce već zauzeto, ostali smo uskraćeni. Otkrio nam je kakva bi ga žena mogla osvojiti.
"Prvo mora biti dobra u duši, a onda sve ostalo ćemo vidjeti."
Rođendan za zaborav
Tajnovit kada je riječ o ljubavi, no razgovorljiv o sportskim temama. Otkrio nam je kako mu nedavni 23. rođendan neće ostati u lijepom sjećanju.
"Nisam ga baš proslavio zato što je to bila utakmica protiv FCSB i na žalost smo ispali na ružan način i nisam ga proslavio nikako."
Josip je poslao poruku mlađim naraštajima koji maštaju jednog dana postati vrhunski nogometaši.
"Samo da im kažem 'bit će puno odricanja u životu', morat će pazit na prehranu, morat će slušati starije i gdje god da dođu moraju se prilagoditi što je brže moguće - to je jedini put prema naprijed."
A to je put koji je slijedio i on. Pred njim je još mnogo utakmica i sportskih izazova. A mi mu želimo da i dalje ponosno nosi srce hajdučko.
