Millenium stadion u Cardiffu bit će, 3. lipnja, poprište drugog finala Lige prvaka između Reala i Juventusa.
Tri vijesti o kojima se priča
Dosad su Kraljevski klub i Stara dama ukupno 22 puta igrali finalni meč, ali samo jednom je to bilo međusobno, prije 19 godina u Amsterdamu.
Tog 20. svibnja 1998. na Amsterdam Areni Juventus je igrao svoje treće uzastopno finale Lige prvaka. Prethodno je najtrofejniji talijanski klub 1996. na Olimpicu uzeo europsku krunu protiv Ajaxa na penale da bi 1997. u Münchenu izgubio od Borussije Dortmund.
Atipično za talijanskog predstavnika, a naročito za njihove derbije u to vrijeme, Juventus je i u skupini i u nokaut fazi gajio napadački nogomet, za gol više. Postigli su u grupi 12 golova u šest utakmica, a onda u četvrtfinalu (tada nije bilo osmine finala) kijevskom Dinamu sprašili pet, a Monacu u polufinalu šest komada u dvije utakmice.
Realove 32 godine čekanja
S druge strane, Realu je to bilo prvo finale otkako je to natjecanje 1992. godine promijenilo ime i format. U Kupu prvaka Real je dominirao sa šest titula, ali se u uvodnim sezonama Lige prvaka nije uspijevao probiti do finalne utakmice, sve do 1998. godine.
Za klub takve veličine nevjerojatan je bio podatak da su na naslov prvaka Europe čekali pune 32 godine, od 1996., kada su su Bruxellesu s 2:1 bili bolji od Partizana.
Pod vodstvom Juppa Heynckesa Kraljevski klub istrčao je na travnjak sa samo četiri Španjolca u početnoj postavi.
Na golu je bio Nijemac Bodo Illgner, na desnom beku Talijan Christian Panucci, stoperski tandem činili su kapetan Manuel Sanchis i Fernando Hierro, dok je obranu kompletirao na lijevom beku Roberto Carlos (Brazil).
Sredina je bila u potpunosti inozemna - Argentinac Fernando Redondo bio je povučeni playmaker, a ispred njega su bili tadašnje nizozemsko otkriće Clarence Seedorf i iskusni Francuz Christian Karembeu. U ofenzivi je Raul djelovao iz drugog plana iza Fernanda Morientesa i Crnogorca Predraga Mijatovića.
Zidane i Del Piero kontra Raula i Morientesa
Juve je bio sušta suprotnost, sastavljen od sedam talijanskih reprezentativaca plus četvorice stranaca koji su oplemenili Staru damu.
Angelo Peruzzi branio je vrata Juventusa koji je igrao u obrani s trojicom: Moreno Torricelli, Mark Iuliano i Paolo Montero, Urugvajac poznat po brojnim crvenim kartonima.
Bokovi (Angelo Di Livio, Gianluca Pessotto) su, kao i napad (Alessandro Del Piero, Filippo Inzaghi) bili potpuno talijanski, ali sve ključeve držala je francusko-nizozemska čudesna trojka u sredini - genijalac Zinedine Zidane, udarač Edgar Davids i odlični čitač igre Didier Deschamps.
Blagu dominaciju u prvom poluvremenu, evidentiranu kroz šest udaraca prema vratima Peruzzija, Real nije uspio okruniti. U nastavku je Juventus bio opasniji, ali iz jedinog udarca kojeg je uputio u okvir u tom periodu igre Real je postao prvak Europe.
Peđa ispunio obećanje
Igrala se 66. minuta kada je Roberto Carlos vratio jednu loptu prema petercu Juventusa, Iuliano je nespretno reagirao i umjesto da otkloni opasnost praktički je uposlio Mijatovića koji zaobilazi Peruzzija i majstorski potkopava loptu za veliko slavlje Realovih igrača i navijača.
Zanimljivo, u cijeloj toj sezoni se do finala nije uspio upisati u strijelce u Ligi prvaka, ali je uoči finala dao izjavu koja će tek kasnije, nakon raspleta događaja u Amsterdamu, postati antologijska.
"Nema šanse da završim Ligu prvaka bez postignutog gola", izjavio je crnogorski as.
Obećano - ispunjeno. Realu je poslije 32 godine čekanja donio ušati trofej sa svojim prvim i jedinim golom u sezoni, a Juventus je nakon toga još dvaput ušao u finale. Od Milana su izgubili 2003. na penale, a 2015. od Barcelone u Berlinu s 3:1. Prije dvije godine Juve je eliminirao Real u polufinalu, ali još slađa talijanska osveta bila bi za nešto više od tri tjedna u Cardiffu.
