Nogomet
SPORTOVI
Nogomet
Nitko kao ON!

VIDEO Ovo je dan legendarnog 'ubojice snova': Rasplakao je cijeli svijet, tugovalo se danima

Legendarni Paolo Rossi ušao je u kolektivnu memoriju ljubitelja nogometa širom svijeta nezaboravnim partijama na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj...

gol expired (Foto: DNEVNIK.hr)

Na današnji dan šezdeset godina napunio je slavni Paolo Rossi, talijanska legenda i nogometna ikona za sva vremena. Nakon Svjetskog prvenstva 1982. vjerojatno najomiljeniji, a netom prije toga jedan od najnapadanijih nogometaša u Italiji svih vremena.

Kakva Španjolska, ovo je bila čista umjetnost: Posramili i Maradonu!

„Da bi zabio jedan gol, pravi napadač mora utrčati u prazno barem 50 puta na utakmici“, bio je igrački moto velikog napadača, koji je kao nitko prije, a ni poslije oduševio Italiju i rasplakao ostatak svijeta. Rossi možda i najbolje opisuje uzrečicu kako se u nogometu u kratkom roku sve može promijeniti za 180 stupnjeva.

Afera Totonero

Talijanska reprezentacija i Rossi došli su na Mundijal u Španjolskoj praćeni neviđenom salvom kritika, talijanski mediji pucali su po Bearzotovim „azzurrima“ rafalnom paljbom, iz svog raspoloživog oružja i oruđa.

Na tom SP-u je proglašena i skovana čuvena nogometna sintagma „silenzio stampa“. Uvrijeđeni žestokim kritikama talijanski reprezentativci i stručni stožer prestali su razgovarati s novinarima tijekom turnira. „Azzurri“ su stigli na Mundijal nakon ne pretjerano uvjerljivih igara u kvalifikacijskoj skupini, gdje je Italija bila druga iza Jugoslavije, ali medije i javnost najviše je razgnjevila Bearzotova odluka da u reprezentaciju pozove Rossija, kojem je nekoliko tjedana prije Mundijala istekla dvogodišnja kazna zbog učešća u čuvenoj aferi Totonero, skandala vezanog za namještanje utakmica 1980.

Rekordni transfer

Rossi nikada nije priznao djelo, još i danas tvrdi da je nedužan, no proglašen je krivim i isprva je kažnjen s tri godine suspenzije, ali kazna mu je smanjena na dvije godine, pa je propustio samo Europsko prvenstvo u Italiji 1980. i vratio se na teren neposredno prije Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Rossi je već godinama bio velika zvijezda talijanskog nogometa i jedan od najvećih talenata, tako da je buka i galama oko njegovog kažnjavanja poprimila neslućene razmjere. O tome se pričalo i pisalo mjesecima u Italiji i cijeloj Europi.

Rossi je postao iznimno popularan kada se 1976. vraćao iz Vicenze u Juventus, gdje je započeo seniorsku karijeru. Taj neobični transfer podigao je veliku prašinu. Iako je Juventus samo zakapario Rossija, oboren je transferni rekord. Juve ga je kupio za tada nevjerojatnih 2.6 milijuna lira, što je u današnjoj vrijednosti, računajući inflaciju, oko 15 milijuna dolara. Taj rekord srušio je tek šest godina kasnije Diego Maradona prelaskom iz Boce Juniors u Barcelonu.

Najbolji strijelac Serie B i potom Serie A

Neuobičajenim dogovorom klubova Rossi je ostao u Vicenzi te je u naredne dvije sezone postao prvi igrač koji je postao najbolji strijelac Serie B, a potom sljedeće sezone (1977/78.) i Serie A, kada je Vicenza napravila veliko iznenađenje i zauzela drugo mjesto iza Juventusa.

Na temelju tih igara Enzo Bearzot pozvao ga je u kadar talijanske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini. Rossi je odigrao sjajan turnir, uvršten je u idealnu momčad turniru i proglašen je drugim najboljim igračem turnira iz Maria Kempesa. Kako je Vicenza sljedeće sezone ispala iz lige, a Rossi je imao problema s ozljedama, otišao je na posudbu u Perugiju. Tamo mu se dogodila spomenuta afera zbog koje je zamalo prestao igrati nogomet.

>

Godine 1981. konačno prelazi u Juventus, koji je obećao da će ga čekati bez obzira na suspenziju. Pred kraj sezone 1981/82. vratio se na travnjak i u tri utakmice postigao je jedan gol. To je bilo dovoljno Bearzotu da mu uruči poziv u reprezentaciju, na što je talijanska nogometna javnost reagirala neviđeno burno.

'Silenzio Stampa'

Rossi nije igrao dvije godine i još je obilježen kao prevarant, a izbornik ga vodi na Mundijal. Treba li dalje govoriti kako je to protumačeno na ionako temperamentnim Apeninima, gdje se beskrajne polemike vode i zbog puno manjih stvari. Italija je loše krenula na Mundijalu, jedva se provukla u drugi krug s tri neriješena rezultata. Još se pamti odlučujuća posljednja utakmica u skupini između Italije i Kameruna i Grazianov gol Thomasu N'Konu, kada se kamerunski vratar okliznuo na gol-crti. M'Bida je izjednačio minutu kasnije, ali Kamerunu to nije bilo dovoljno jer je Italija postigla gol više u skupni i zahvaljujući tome zauzela je drugo mjesto iza Poljske, koju će kasnije izbaciti u polufinalu.

Italija je postigla samo dva gola u skupini (Conti i Graziani), a Rossi kao centarfor nijedan i još se uz to nije baš naigrao, ali Bearzot ga je uporno stavljao u prvi sastav. Talijanski mediji su šizili, javnost je bila zgrožena. U prvoj utakmici drugog kruga, koji se također igrao po skupinama od tri reprezentacije, Italija je pobijedila Argentinu 2:1. Rossi opet nije zabio, strijelci su bili Tardelli i Cabrini, dok su čuveni braniči Gentile i Scirea udruženim snagama u „uštopali“ Maradonu i zaradili status heroja utakmice.

Rossi opet nije zabio, ali Bearzot je odbijao napade i preko posrednika poručivao da njega vrijedi čekati. I dočekao ga je. U posljednjom kolu skupine igrala se odlučujuća utakmica, Italija je išla na moćni Brazil, koji je Argentinu „preslušao“ s 3:1 i dovoljan mu je bio remi za polufinale.

Mitska utakmica s Brazilom

Brazil je bio veliki favorit, uz europskog prvaka Njemačku najveći favorit turnira i prije no što je počeo. Bila je to stvarno fantastična momčad, koja je igrala najljepši i najspektakularniji nogomet, za koju su igrali sve as do asa, momčad čiju je udarnu jedanaestoricu znalo izrecitirati svako dijete da ga probudite u sitnim noćnim satima: Peres, Leandro, Oscar, Luisinho, Junior, Cerezo, Falcao, Socrates, Zico, Serginho i Eder. Nakon te utakmice i kasnije osvojenog naslova i talijanskih prvih 11 pamtit će se dok je nogometa: Zoff, Gentile, Scirea, Carini, Collovati, Conti, Tardelli, Antognoni, Oriali, Graziani i Rossi.

Mitska, po svemu fantastična utakmica, kakvih već odavno nema, igrala se na staroj Sarriji, slavnom stadionu Espanyola koji je u međuvremenu srušen. Cijeli svijet je navijao za Brazil, ali Italija je imala inspiriranog „zlatnog dečka“ talijanskog nogometa. Rossi je „hat-trickom“ srušio Zica i društvo i doslovce rasplakao cijeli svijet. Dobro se sjećam, dok su Talijani slavili, svi smo plakali. Rossi je bio "ubojica snova" i "joga bonite", najljepšeg nogometa kakav se nije i neće tako skoro ponoviti.

Nitko kao Rossi!

Rossi je u polufinalu Poljskoj podario još dva gola, a u finalu je otvorio mrežu Nijemaca i odveo Italiju do trećeg naslova svjetskog prvaka, te je uz to postao najbolji strijelac i igrač turnira. Rossi je naprosto raspametio Italiju i ušao legendu. Proslava tog naslova u Italiji i veličanje jednog igrača teško da će ikada biti nadmašena. Emocije su eksplodirale poput Vezuva, cijela Italija bila je u deliriju i neviđenoj euforiji.

Rossiju su bile dovoljne samo tri utakmice da od najkritiziranijeg postane najobljubljeniji talijanski nogometaš ikada. Kasnije je s Juventusom osvojio dva talijanska prvenstva, Kup kupova i naposljetku Kup prvaka, zabio je puno važnih golova u karijeri, bio je doista sjajan igrač, ali ono što je napravio na SP-u u Španjolskoj ništa ne može nadmašiti. Nije zabadava ona - nitko kao Rossi! Barem u Italiji.
 

Više o

Nastavi čitati

Nastavi čitati