Real je jednom nogom zagazio u finale Lige prvaka. Diego Simeone i njegovi „atletičari“ neće se predati, u nogometu je doista sve moguće, ali teško je povjerovati da Atletico na Vicente Calderonu može pobijediti Real s najmanje 3:0 i ući u produžetak.
Prema svemu sudeći Real će imati priliku postati prvi klub koji je obranio titulu prvaka Europe otkad se najelitnije UEFA-ino klupsko natjecanje igra u formatu Lige prvaka. Bila bi to još jedna „rekordna recka“ u prepunoj trofejnoj vitrini povijesno gledajući najvećeg kluba na svijetu.
Ne treba zaboraviti da je Real prvi obranio titulu Kupa prvaka, a s obranom Lige prvaka zaokružio bi svoj impozantni opus s dvije šestice – šest puta prvak Europe u starom formatu natjecanja i šest puta prvak u novom formatu. Zbirno i odvojeno sve sami rekordi, jer nitko osim Reala nije osvajao šest Kupova prvaka, a nitko osim Reala nema ni pet titulu Lige prvaka, a kamoli šest. Barcelona je druga s četiri titule Lige prvaka.
Realovi navijači već prave kalkulacije tko bi njihovom klubu više odgovarao u velikom finalu. Čini se da bi velika većina radije izabrala Monaco nego Juventus. Mnogi su mišljenja da bi Real znatno lakše izašao na kraj s Kneževima nego s Bianconerima. Jer, Juve je ipak Juve, a i Real s njime ima dosta neugodnih iskustava iz bliže i dalje prošlosti. Ako stoji da Atletico ima kompleks Reala, za Juve se to teško može reći.
To je što se tiče šansi za povijesni doseg, a što se tiče igre u El Madrilenu, može se konstatirati da je Real u potpunosti nadigrao Atletico, koji s igrom koju je pružio na Santiago Bernabeuu nije ni zaslužio izboriti svoj četvrti finale i mogući prvi naslov, pa stoga protesti Rojiblanocsa i polemike oko prvog gola Reala padaju u drugi plan. Atletico je odigrao slabo i to je glavni razlog njegova uvjerljivog poraza.
Ako je Zinedine Zidane taktički „kiksao“ u El Clasicu i možda nekim drugim utakmicama, ovaj put je u potpunosti nadmudrio Diega Simeonea. Zidane je prije utakmica naglasio kako se njegova momčad odlično pripremila za dvoboj s gradskim rivalom i bio je u pravu.
Real je suvereno držao sredinu terena, što je ključ svake utakmice, te je na pametan način blokirao najubojitije Atleticovo oružje, a to je kontra. Real je napadao, ali nije srljao kao, primjerice, protiv Barcelone; dopustio je Atleticu tek jednu izglednu šansu, onu u prvom poluvremenu kada je Gameiro izašao pred Navasa i „telefonirao“ mu u koju će stranu krenuti.
Da bi se tako zatvorila fizički i motorički moćna momčad Atletica, potrebno je da cijela momčad bude na visini zadatka, a ne samo uža obrana. Ovaj put je cijeli Real igrao obranu, naravno svatko u svojoj domeni, voljni moment je bio na visokoj razini, a kada Kraljevi tako igraju, njihova superiornija igračka klasa u odnosu na Atleticove igrače najvjerojatnije će prije ili kasnije izaći na vidjelo.
Činjenica jest da je Simeone imao velikih problema s desnom bočnom stranom, izvan stroja bili su mu baš svi igrači koji to mogu na kvalitetan način odigrati, a Real je taj nedostatak sjajno iskoristio i upisao glatku pobjedu kakvoj se malo tko nadao.
Cijeli vezni red na čelu s Lukom Modrićem odigrao je odličnu utakmicu, ali šlag na tortu Realove igre bio je neumoljivi Cristiano Ronaldo, koji jednako kao i klub za koji nastupa ruši sve moguće rekorde u Ligi prvaka. Ronaldo je nakon dugog vremena riješio dvije velike utakmice, prvo je sredio Bayern, a sada vjerojatno i Atletico. Ako golovima riješi i finale, napravit će ono što mu je nedostajalo u karijeri i zacementirat će novu Zlatnu loptu.
U svakom slučaju Real je na najboljem putu da konačno osvoji „dvostruku krunu“, prvenstvo i najelitnije UEFA-ino klupsko natjecanje. To mu je zadnji put uspjelo davne 1958. Međutim, treba pričekati kraj sezone i ne donositi prenagle zaključke oko uspješnosti sezone, jer Real je klub koji priznaje samo prvo mjesto i trofeje, njemu ulazak u finale i drugo mjesto ne predstavljaju bogzna kakvo ostvarenje.
