S natjecateljskim utakmicama počeli smo u rujnu 1994., dakle prije točno dva desetljeća. Bile su to kvalifikacije za Euro '96. U tim počecima bili smo mali, nepoznati, za neke i neugledni iako se znalo za mnoge naše igrače. Događalo bi se da bi tu i tamo, u najavi utakmice u gostima, neupućeni domaćin ilustrirao Hrvatsku zastavom s petokrakom ili bi intonirali himnu „Hej Slaveni“.
Smetalo nas je to, naravno. Jer našu samostalnost koja nam je bila toliko važna i tako skupo izborena, drugi nisu percipirali. Tko bi se uzbuđivao što „neka tamo sovjetska republika“ ima svoju reprezentaciju?
Dvadeset godina poslije, nogometna reprezentacija Hrvatske svjetski je brend. Naši reprezentativci osvajali su Lige prvaka, prvenstva u zemljama „Petice“, vodeći su igrači Reala, Barcelone, Atletico Madrida, nekoć Bayerna... Dvadeset godina poslije Hrvatska istrčava na jedan od najpoznatijih stadiona na svijetu, na noge četverostrukim svjetskim prvacima, Talijanima.
Luđački pir prekinuo nogometnu lekciju Talijanima
„Azzuri“ mogu samo sanjati da u svom sastavu imaju igrače Modrićevog, Rakitićevog, Mandžukićevog ili Kovačićevog talenta. Ta i takva Hrvatska, čak i bez ozlijeđenog dirigenta Modrića, drži nogometnu lekciju domaćinima. Momci u plavom teško dahćući trče lijevo – desno. Loptu mogu vidjeti, ali u tim trenucima drugoga dijela, ne i dodirnuti. Ona je čvrsto pod kontrolom hrvatskih majstora.
I onda počinje luđački pir osoba i skupina kojima ništa nije sveto. Ni sport, ni nogomet, ni reprezentacija, niti više od šest tisuća „hrvatskih budala“ tj. normalnih navijača koji su došli uživati u utakmici i nadati se pobjedi „Vatrenih“. Pred početak utakmice na kasnije najproblematičnijem stadionskom sektoru, kočoperila se velika zastava sa slovom U „s ušima“, na crnoj podlozi. Kako prikladno! Jednako kao što je taj režim 1941. godine izručio dio Dalmacije i otoka Talijanima, tako su i moderni huligani u nedjeljnu večer izručili hrvatsku reprezentaciju Talijanima.
Još jedan prilog klasičnom hrvatskom bezumlju
Nakon prekida igra se okrenula, počelo je sijevati i pred našim golom, Italija se vratila. Stalni strah hoće li susret biti definitivno prekinut, pomiješao se sa strahom hoćemo li u završnici primiti gol i na kraju izgubiti utakmicu koju smo trebali dobiti. A sve zbog „naših“ navijača, koliko god to idiotski i kontradiktorno zvučalo.
Posve je jasno da se radilo o namjeri prekida utakmice, kako bi se u konačnici kaznio HNS. Krajnji cilj je valjda izbacivanje Hrvatske iz kvalifikacija, što bi onda, kao, natjeralo Šukera i/ili Zdravka Mamića da odstupe. Ne ulazeći u to koliko je ta teza zapravo nategnuta i na mahove nelogična, moramo se zapitati: shvaćaju li zagovornici i egzekutori ove ideje, da je to još jedan prilog klasičnom hrvatskom bezumlju?
Shvaćaju li da se ne može smijeniti Šukera ili Mamića, a da prije ne „smijeniš“ Modrića, Rakitića ili Ćorluku? A kad bi se sve to i dogodilo, bi li odjednom zavladalo blagostanje, mir, poštenje? Hrvatska bi „iz gepeka“ izvukla novu reprezentaciju koja bi opet rasturila Talijane ili Engleze? Izvještaj s te utakmice pisao bi Hans Christian Andersen I svi bismo sretno živjeli do kraja svog života.
