Dokle je to došlo. Ljudima je sve zanimljivije od utakmice koja se još uvijek naziva derbijem. Dajte im drugu njemačku, španjolsku ili englesku ligu, ma što god, samo nemojte o derbiju.
Možda je to najbolji barometar koliko je potonuo hrvatski klupski nogomet. OK, utakmica nema neki poseban rezultatski značaj, ali tolika ravnodušnost javnosti mora barem brinuti, ako već ne začuditi vrhušku HNS-a.
Dinamo osvaja prvenstva u nizovima, a derbi se naziva derbijem, u smislu zanimanja navijača, samo još zbog ljubitelja nogometa u Splitu i Dalmaciji. Hajduk gubi, ali ima gledatelja – Dinamo pobjeđuje, a na Maksimir dolazi samo uža obitelj igrača. Kontradiktornost koja bode oči i jasna poruka čelnicima Dinama. Nogomet bez gledatelja ima smisla kao i demokracija bez živih ljudi.
Na Poljudu će se prema najavama okupiti između 15.000 i 20.000 gledatelja pa taj podatak ipak koliko toliko spašava cijelu priču. Da se igra u Zagrebu, vjerojatno bi pao negativni rekord u posjeti. Što učiniti da bi se slika promijenila i da bi hrvatski klupski nogomet, a onda i derbi, privukao veću pozornost javnosti?
U osvit derbija javio se legendarni kapetan „brončanih“ Zvonimir Boban. U razgovoru za Narodni radio dijagnosticirao je probleme hrvatskog nogometa, ali nije ponudio rješenja. Otkrio je razlog zašto ga nema u hrvatskom nogometu. Nije da ne bi htio i da ga ne zanima, ali…
Ukratko, nema se namjeru „spuštati u rudnik“ dok u hrvatskom nogometu vladaju trenutačni odnosi. Možemo razumjeti da se Boban ne želi „isprljati“ i da mu to sve skupa ne treba u životu, ali ovako ostaje dojam da čeka da mu netko podastre crveni tepih pa da se aktivno uključi u mijenjanje hrvatske nogometne stvarnosti. Legitimno je da Boban ima stav kakav ima, ali možemo li očekivati da će se takvim pristupom uskoro nešto promijeniti?
Kako očekivati da se odnosi promjene, ako se ne želite uključiti u borbu na terenu, što je ključ cijele priče i najteži dio posla? Logično je zaključiti da čekate da netko drugi podmetne grbaču. Ali, kad netko istovari šleper cementa i iskrivi kralježnicu, ne treba mu moralna podrška susjeda na večeri.
Uglavnom, Bobanove lamentacije zvuče nam prilično apsurdno, kao dijalozi „U očekivanju Godota“. Jedno fino, beskrajno iščekivanje. Dok hrvatski Godot stigne i promijeni relacije u ovdašnjoj nogometnoj stvarnosti, nas svih skupa biti neće.
