Dinamo je prošlog utorka proslavio 105. rođendan, a za vikend je, prigodno, osigurao 11. uzastopni naslov prvaka Hrvatske, ukupno 18. otkada je Hrvatske nogometne lige, dva kola prije kraja prvenstva.
Obje „obljetnice“ prošle su prilično nezamijećeno i potpuno ravnodušno od strane najvećeg dijela vojske navijača zagrebačkih „modrih“. Da Dinamo u utorak slavi rođendan, u ponedjeljak su znali samo rijetki, tek okorjeli sportski „kvizaši“ ili „šampioni nebitnih informacija“.
U utorak se informacija putem javnih glasila nekako probila do većeg dijela pučanstva, no nije izazvala gotovo nikakav val uzbuđenja. U sličnom tonu prošlo je i osvajanje nove titule. Ravnodušno i pitomo poput slavonske ravnice.
„Dinamo je prvak! Da, i...?“ najčešći je odgovor prosječnog navijača.
Dinamo kao na tekućoj traci osvaja domaće trofeje, ali malo tko ih slavi, iako ima najviše navijača u Hrvatskoj. Na stadion dolazi samo „uža obitelj“ igrača i djelatnika kluba. Na utakmici s Istrom na Maksimiru se okupilo, prema službenim podacima, oko 1800 gledatelja. Kako god okrenuli, otužna slika, i teško se to može poreći.
Neki će reći da je Dinamo postao žrtva vlastite dominacije Prvom hrvatskom ligom. Možda, jer ovakvo prvenstvo, čak i kada je relativno neizvjesno kao ove sezone, doista malo koga zanima, pa i same navijače Dinama. OK, mnogi ne dolaze na stadion zbog neslaganja s klupskom politikom ili animoziteta prema vodstvu kluba, no što je s takozvanom „tihom većinom“? Zar njih ne zanima najviše rezultat?
Nerede na stadionu i oko njega ne vidimo, što je dugo bila „mantra“ kojom se objašnjavao neodlazak „običnih“ navijača. Otrcane su i priče o oronulom stadionu, jer da se igra i na doslovce ruševini, prosjek je toliko mizeran da nije vrijedan spomena. Dinamo je valjda jedan od najmanje gledanih prvaka ozbiljnijih nogometnih država na svijetu.
I na kraju se uvijek postavlja isto pitanje – gdje je tu smisao, jer nogomet se, valjda, igra zbog navijača. Odgovora, barem racionalnog, nema.
