Previše puta smo se opekli da bismo prognozirali siguran prolazak Dinama u Ligu prvaka, no ovaj put doista bi bilo svjetsko čudo da „modri“ ispadnu. Temelj našeg optimizma nije samo Dinamova pobjeda od 2:1 u Albaniji, već znatno više odnos snaga koji je viđen na travnjaku stadiona u Elbasanu.
Bez podcjenjivanja i uz dužno poštovanje prema Skenderbeu, Dinamo je toliko dominirao da nam se na trenutak učinilo da se radi o gostovanju u Zaprešiću, Koprivnici, Puli ili Osijeku. Usudili bismo se reći da Dinamo obično ima teži zadatak na spomenutim gostovanjima u HNL-u. Osječani ili Koprivničanci barem imaju snage za cijelu utakmicu i jednu ili dvije adekvatne izmjene na raspolaganju.
Iz zrakoplova je bilo vidljivo da je Skenderbeu limitirana momčad, taman negdje za sredinu ljestvice HNL-a, možda čak i niže. Ne bismo stavili ruku u vatru da bi pet sezona zaredom opstali u Prvoj HNL.
Nakon prve utakmice, albanska sportska javnost i mediji napali su trenera Skenderbeua Mirela Josu zašto je čekao s izmjenama kada je bilo vidljivo da su pojedini igrači albanskog prvaka već nakon sat vremena igre jedva stajali na nogama. Čini nam se da su optužbe prilično neutemeljene.
Josa nam je uz trenersku kućicu izgledao kao nekoć Stanko Mršić ili Srećko Lušić kada bi ih frenetični navijači Cibalije sa zapadne tribine stadiona Mladosti zasuli psovkama i povicima da nešto mijenjaju, a oni bi se okrenuli prema publici, nemoćno rašili ruke i zavapili: „A koga da uvedem?“ Koga da Josa uvede kada na klupi ima za klasu ili dvije lošije igrače od ionako limitiranih prvotimaca? Sve što je iole vrijedilo poslao je na travnjak. Kad je Josa pred kraj utakmice uveo prvu izmjenu, već kod prvog primanja lopte istog bilo je jasno zašto je toliko čekao.
Dinamo u Zagrebu može izgubiti od Skenderbeua samo uz nevjerojatan splet nesretnih okolnosti. Neki će reći da je Dinamo kao naručen za takav scenarij. Nije daleko od istine, to bi se moglo dogoditi da su na suprotnoj strani neki Aalborg ili Molde, momčadi koje posjeduju osrednju razinu kvalitete i snage za cijelu utakmicu, ali Skenderbeu je ipak razina ili dvije niže.
Dinamo ne smije čekati i igrati na „nulu“, za siguran prolaz dalje trebao bi od prve minute „nagaziti“ Albance da već nakon prvog poluvremena dišu na škrge. Budu li se tako postavili, a trebali bi jer prvotimci nisu igrali u Puli i odmorni dočekuju Albance, u drugom poluvremenu mogli bi napuniti mrežu fizički i tehnički očigledno limitiranih igrača Skenderbeua, čija je jedina šansa moguća mlaka igra i taktiziranje „modrih“. Albanci će imati kakvu takvu šansu ako se Dinamo odluči igrati na „nulu“, pa recimo tamo u sedamdeset i nekoj minuti primi neki slučajan gol.
Na taj način Dinamo bi se doveo u paničnu situaciju i sam bi sebe gurnuo na rub provalije. Poznato je da u stresnim završnicama često ne presuđuje kvaliteta već čista sreća. Dinamo mora utjecaj Fortune minimalizirati na najmanju moguću sreću. Ne kažemo da treba srljati, ali ako bude igrao otvoreno i na pobjedu, velika razlika u klasi mora doći do izražaja. Dinamo je na pragu Lige prvaka i velike zarade. Ovu šansu jednostavno ne može i ne smije propustiti.
